Kravata uska koliko dva prsta, šišanje koje je bunilo roditelje i pjesma koja je zvučala kao da je stigla s drugog planeta. Kada su na malim ekranima početkom osamdesetih pojavili se Idoli, mnogi stariji nisu znali šta da misle, a mi mladi smo odmah znali: ovo je naše. „Maljčiki” se čula sa svih strana, iz trgovina, sa terasa, iz soba u kojima su se okupljali bendovi koji nikad nisu izašli iz podruma.
Idoli nisu bili samo bend. Bili su stav, osmijeh, način da se kaže da mladi misle svojom glavom, bez vike, sa stilom i sa humorom koji je bio britak koliko i gitarski rif.
Beograd, 1980.: novi zvuk grada
Idoli su nikli iz beogradske urbane mlade scene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, u trenutku kada je novi talas počeo da mijenja pravila igre. Umjesto velikih scenografija i dugačkih sola, došle su kratke pjesme, oštri tekstovi i energija koja je ličila na ulicu, a ne na pompu estradnih festivala.
Vlada Divljan, Srđan Šaper i Nebojša Krstić, uz ritam sekciju koja je držala sve čvrsto kao klinčić, napravili su zvuk koji je bio jednostavan, pamtljiv i najvažnije, drugačiji. U gradu koji je već imao svoje rok legende, Idoli su zvučali kao jutro poslije kiše: svježe, jasno i nemoguće mlado.
„Maljčiki”: himna koja je obišla zemlju
Pjesma „Maljčiki” postala je instant klasik. Njen refren znali su od Vardara pa do Triglava, pjevali su je đaci prvaci i studenti, prevodili je na svoje dijalekte i svirali je na školskim priredbama, ponekad i bez dozvole razredne starješine. Bila je to pjesma koja je u tri i po minuta sažela cijelu jednu generaciju.
A onda je došao album „Odbrana i poslednji dani”, ploča koju kritika i danas spominje kao jedno od najboljih izdanja jugoslovenske rok-scene. Nesvakidašnja, umjetnička, hrabra, ona je pokazala da „pop bend” može biti ozbiljan pogled na svijet. Ko je imao sreće da je čuje na gramofonu, zna da se takav doživljaj ne zaboravlja.
Da li ste znali? Idoli su nastupili i u kultnoj emisiji „Rokenroler”, a njihove pjesme i danas, četrdeset i više godina kasnije, redovno sviraju na radio stanicama širom bivše države, dok se „Maljčiki” i dalje pjeva na svadbama, rođendanima i susretima starih drugova.
Uz koje trenutke se sjećamo Idola
Novi talas nije bio samo muzika, bio je i stil života. Zato se Idoli pamte uz cijele slike iz tog vremena:
- prvo slušanje „Maljčika” na kasetofonu, s prijateljem koji je nosio kazetu kao blago;
- školske zabave na kojima je neko odmah morao da svira uvod;
- sate pred ogledalom, slušajući dok se nije čuo prvi bas;
- razgovore da li je bolji novi talas ili stari rok, koji su se vodili kao državnički sastanci;
- prve gitare na kojima smo učili akorde, mahom pogrešno, ali s puno duše.
Za mnoge od nas Idoli su bili vrata kroz koja smo ušli u čitav jedan svijet, svijet ploča, koncerata i prijateljstava sklopljenih preko muzike.
Više od benda: generacijski znak prepoznavanja
Ono što je Idole učinilo velikima nije bila samo muzika, nego činjenica da su bili svoji. Nisu glumili ni zapadne zvijezde ni narodnjake, bili su grad, ulica, školski hodnik i soba sa zidom prekrivenim posterima. I zato ih se danas, kada živimo raštrkani širom svijeta, sjećamo s osmijehom koji ne treba prevod.
Kada negdje u inostranstvu čujem prve taktove „Maljčika”, znam da u prostoriji ima neko ko govori mojim jezikom uspomena. Dovoljan je jedan pogled, i evo nas opet u nečijoj sobi, 1981. godine, s kazetom u ruci i cijelim životom pred nama.
A kako se vi sjećate Idola? Da li ste ih slušali na ploči, kaseti ili sa nekog koncerta koji se i danas prepričava?
Pročitajte i: Bijelo dugme · Azra · Riblja Čorba
