Prvi takt i zna se: ovo nije obična gitara. Ovo je gitara koja pjeva, koja tuži, koja igra oro. Leb i sol, bend iz Skoplja, donio je u jugoslovenski rok nešto što niko prije nije tako uradio: zvuk koji je stajao na raskršću velikog grada i starog sela, i koji je s oba svijeta razgovarao ravnopravno.
Vlatko Stefanovski, gitarista kakav se rodi jednom u nekoliko generacija, svirao je kao da prepričava priče iz zavičaja, samo bez riječi. Njegovi prsti po pragovima gitare govorili su jezikom koji su svi razumjeli, od Ljubljane do Skoplja, i kome se vraćaju i danas.
Skoplje, sedamdesete: novi zvuk sa juga
Leb i sol nastao je u Skoplju sredinom sedamdesetih godina, u vrijeme kada je makedonska scena tražila svoj glas. Bend, s Vlatkom Stefanovskim na gitari i Bodanom Arsovskim na basu, brzo je pokazao da će taj glas biti poseban: rok temelji, džez sloboda, i iznad svega melodika koja je mirisala na Makedoniju.
Njihovo ime, uzeto iz narodne izreke, obećavalo je jednostavnost, a muzika je nudila slojevitost kakva se morala preslušati više puta. Zato su ih slušali i studenti i majstori, i rokeri i oni koji su „samo za narodnjake”. Leb i sol bio je most koji se prelazio bez pasoša.
Instrumentalna poezija koja se pamti
Ono po čemu je Leb i sol ostao upamćen bile su izvedbe u kojima gitara preuzima ulogu pjevača. Teme sazdane od balkanskih ritmova, raspjevani prelazi, i onaj čuveni topli ton koji se nije mogao pobrkati ni s kim. Njihove svirke bile su škola: gitaristi širom države davili su se prepisujući note sa sluha.
A kada bi bend poletio u onim instrumentalnim letovima, dvorane su postajale tihe kao crkva, pa prasnule u aplauz koji nije htio da stane. To je bila muzika koja se nije morala objašnjavati: ulazila je u uho, pa pravo u grudi.
Da li ste znali? Vlatko Stefanovski je, pored rada u bendu, komponovao muziku za film i pozorište, a njegove saradnje s muzičarima širom svijeta potvrdile su ono što smo svi znali, da je gitara s ovih prostora znala govoriti svjetski, a da ne izgubi svoj naglasak.
Uz koje trenutke se sjećamo Leba i sola
Bendovi imaju svoje trenutke, a ovi su bili zajednički:
- preslušavanje ploče noću, sa slušalicama da se ne probudi kuća;
- pokušaji da se na gitari odsvira bar dio onoga što Vlatko čini lako;
- koncerti na kojima se instrumentalni dio čekao više od pjesama;
- kasete koje su kružile od ruke do ruke, izgrebene od ljubavi;
- ponos što je „naš jug” dao bend koji je sjao u cijeloj državi.
To je bila muzika koja se slušala zatvorenih očiju, i koja je, izgleda, tu i ostala.
Zvuk koji je ostao u vazduhu
Danas, kada negdje čujemo onaj topli, raspjevani ton, zastanemo. Nije važno gdje smo, u Beču, u Detroitu, u Sidneju, zvuk nas vrati u neku dvoranu, u neko ljeto, u neko vrijeme kada je muzika znala letjeti bez intervjua i spotova.
Leb i sol nas podsjeća da su najveće stvari nastajale tamo gdje se pravi talenat sreo s korijenima. Gitara koja je znala odakle je, mogla je ići bilo gdje.
A kako se vi sjećate Leba i sola? Da li ste ih gledali uživo i koja vam je instrumentalna najdraža?
Pročitajte i: Indexi · Bijelo dugme · Ohridsko jezero
