Zvono na vratima, miris kahve i duvanskog dima, sto prekriven pikslama i konobar koji te zove imenom. Kafana nije bila samo mjesto gdje se pije, kafana je bila institucija. U njoj su se sklapala prijateljstva i poslovi, vraćali dugovi i ljubavi, pisale pjesme i planirale pobjede. U kafanu se išlo kada je dobro, i kada je loše. A najčešće: bez razloga.
Jer kafana je bila dnevna soba jednog cijelog društva. Tu su stariji igrali šah i karte, mlađi slušali priče, a svi zajedno, čekali onu pjesmu koja se morala zapjevati.
Od jutra do zore: smjene jednog dana
Kafana je imala svoj raspored. Ujutro, kahva, rakija „za doručak” one najstarije škole, novine i tihi razgovori. Prije podne, poslovni sastanci na kojima se posao završavao uz jednu čašu i tri priče. Popodne, karte, šah, domino. A uveče, živa muzika, kolo, pjesma i ona čuvena noćna smjena u kojoj su nastajale priče koje se i danas prepričavaju.
I uvijek je postojao onaj stalni sto: mjesto gdje su sjedili isti ljudi, u isto vrijeme, godinama. Dođeš ti prvi put, pitaš „je l’ slobodno”, a konobar kaže: „sjedi, ali dođu oni u sedam”. I ti naučiš: u kafani se poštuje raspored.
Pjesma koja je znala sve
Živa muzika bila je srce kafane. Tamburaši ili harmonikaš, zavisno od kraja, ali uvijek oni pravi: oni koji znaju šta svirati i kada. Jer kafanska muzika imala je svoje zakone: najprije se svira za raspoloženje, pa za sjećanja, pa onda ono za koje se ustaje. I neka pjesma uvijek je bila „posljednja”, koja nikada nije bila posljednja.
A kada bi se zapjevalo o majci, o kraju, o ljubavi koja je otišla, u kafani su i najjači znali zašto im čaša zatreperi. To je bila njena tajna: kafana je primala i smijeh i suzu, bez pitanja.
Da li ste znali? Kafane su decenijama bile nezaobilazna škola naših muzičara, mnoga velika imena estrade počinjala su u kafanskim sastavima, svirajući po konobama i svadbama prije nego što su stigli do ploča i festivala.
Uz koje trenutke se sjećamo kafane
Svako ima svoju kafanu, a trenuci su zajednički:
- ona prva „za zdravlje” koja se pije stojeći;
- šah-partije koje su trajale duže od nekih brakova;
- struja koja padne, a pjesma nastavi bez nje;
- razgovori u kojima se rješavala država, fudbal i sudbina svijeta;
- zora, prazna kafana, i konobar koji kaže: „idemo, prijatelju”.
Kafana je bila mjesto gdje se vrijeme mjerilo društvom, a ne satom.
Institucija koja se ne zatvara
Danas, u rasutosti po svijetu, naša generacija traži kafanu i u tuđini. I nađe je, u restoranu s nekim drugim imenom, ali s istim stolom, istom pjesmom i istim redom: prva za zdravlje, druga za sjećanja. Jer kafana nije zgrada. Kafana je način.
A kada se negdje daleko čuje tambura i neko kaže „ovu su nam svirali kod nas”, eto nas opet za onim stolom, u onoj godini, s onim ljudima. Kafana nas čeka. Ona uvijek čeka.
A kakva je vaša kafana iz tog vremena? Šta vam je najdraža uspomena, pjesma, prijatelji ili onaj sto kraj prozora?
Pročitajte i: Ćevapi, burek i Argeta · Lepa Brena · Oliver Dragojević
