Kada bi zvono posljednjeg časa odjeknulo, počinjalo je pravo školovanje. Torba bi letjela kući, a mi na asfalt, u dvorište, na livadu, tamo gdje su se donosile odluke, gradila prijateljstva i tuče zaboravljale za petnaest minuta. Nije bilo ekrana, nije bilo punjača, bilo je ime, lopta, kreda i dogovor.
Igre su se znale bez papira. Pravila su se prenosila s generacije na generaciju, usmeno, kao narodne pjesme. Ko nije znao pravilo, brzo bi ga naučio, najčešće na svojoj koži, uz smijeh cijelog društva.
Lastik: takmičenje u visini i dostojanstvu
Lastik, poznat i kao gumi-gumi, bio je kraljica dvorišta. Dvije djevojčice držale su gumenu traku oko nogu, a treća je skakala u ritmu pjesmica koje se i danas pjevuše. Sa svakim nivoom traka bi išla više: do članaka, do koljena, do struka, a onda bi došao trenutak istine kada se skakalo s dlanom preko glave.
I dječaci su, naravno, probali. Neki su bili iznenađujuće dobri, a neki su završavali u travi, s lastikom oko gležnjeva i slavom koja ih je pratila do kraja školske godine.
Graničar, skrivača i škola od krede
Graničar, igra u kojoj su dvije ekipe loptom gađale protivnike u njihovom polju, bio je test refleksa i diplomatije. Skrivača, sa svojim „do deset ću brojati”, učila je strpljenju i znanju svih rupa u kvartu. A škola, ona nacrtana kredom po pločniku, sa kamenom koji se gura sa polja na polje, bila je gimnastika, taktika i matematika u jednoj igri.
Lopta je, naravno, bila svuda. Od „mirne” do malog fudbala, od zida do gola nacrtanog između dva drveta, lopta je spajala generacije. A kada bi se upalila ulična svjetla, znalo se: još pet minuta, pa kući. I tih pet minuta često je bilo najslađe.
Da li ste znali? Igre poput lastika i škole postojale su u skoro identičnom obliku širom bivše Jugoslavije, od Vardara do Triglava, samo su se ponegdje zvale drugačije, a pjesmice koje su se pri tom pjevale bile su prava riznica narodne mašte.
Uz koje trenutke se sjećamo igara
Dvorište je bilo čitav jedan svijet, a trenuci koji su se u njemu živjeli:
- kreda koja se trošila brže od sveske;
- rasprave oko toga da li je „bilo” ili „nije bilo”, rješavane glasno i konačno;
- ozlijeđena koljena koja su nosila medalje s ponosom;
- tmurni dani kada je padala kiša i kada se čekalo sunce kao spas;
- roditelji koji su zvali s prozora, po imenu, cijelim kvartom.
Niko tada nije znao da su to bili najbogatiji trenuci života. Mi smo se igrali, a ustvari, gradili smo sebe.
Škola života bezbjedna od zaborava
Danas, kada se nađu ljudi naše generacije, razgovori uvijek dotaknu dvorište. „Sjećaš li se lastika kod nas u ulici?” I odjednom, ni godine ni granice ne postoje: svi smo opet djeca, s pola sata slobode prije večere i cijelim svijetom oko sebe.
Igre bez ekrana naučile su nas onome što nijedan program ne može naučiti: da se pobijedi zajedno, da se izgubi s osmijehom i da se sutra opet dođe na isto mjesto, u isto vrijeme.
A koje su vaše igre bile napolju? Lastik, graničar, skrivača, ili nešto što se igralo samo u vašem kvartu?
Pročitajte i: Pioniri Jugoslavije · Politikin Zabavnik · Rog „Pony”
