„Ne cvikaj, generacijo!”, rečenica koja je bila više od naslova pjesme: bila je stav. Kada je pulsko Atomsko sklonište početkom 1978. objavilo prvi album, čitava jedna generacija je prepoznala sebe, grad, more, beton, nestrpljenje i onu energiju koja je morala negdje izići. I izašla je: kroz gitare koje su zvučale kao oluja nad Kaštelom.
Bend iz Pule, grada s arenom, brodogradilištem i burom, nosio je u sebi sve to: snagu, so i školu koja se ne stiče u učionici. Njihov zvuk bio je čvrst, direktan i pošten: ništa suvišno, sve na mjestu.
Istinska energija u pakovanju od tri akorda
Atomsko sklonište nastalo je 1976. godine u Puli, u sredini pravog buma bendova po cijeloj obali. Ali oni su se odmah izdvojili: energijom koja je bila bliža punku nego estradi, i pjesmama koje su govorile o vremenu, gradu i mladima, bez uljepšavanja. Prva ploča, „Ne cvikaj generacijo”, postala je kultna odjednom: sa jednog slušanja.
A onda su uslijedile ploče koje su držale nivo: hitovi koji su se mogli čuti na svakoj školskoj zabavi, u svakom domu kulture, na svakoj gitari koja je učila prve akorde. Bend je imao i moćan vokal i autoritet na sceni, krenuli bi, i dvorana bi znala da se sprema oluja.
Publika koja je bila porodica
Ko je bio na koncertu Atomskog, zna: to je bilo iskustvo. Znoj, glas, refreni koji su se pjevali glasnije od razglasa, i onaj osjećaj, koji su znale samo najbolje svirke, da bend i publika dišu zajedno. Pula je za njih uvijek bila domaćin, ali i duboko u kontinentu znalo se sve: ovo su dečki s mora koji sviraju kao da im je zadnja noć.
I zato se Atomsko sklonište danas spominje s poštovanjem: bend koji nije mijenjao sebe radi mode, i koji je ostavio pjesme koje, kada se danas puste, opet natjeraju glavu da ide sama.
Da li ste znali? Atomsko sklonište je ime dobilo po antiratnoj predstavi „Atomsko sklonište” koju je 1968. u Puli režirao Boško Obradović, kasniji tekstopisac benda, a njihova prva ploča danas se čuva kao jedno od najvažnijih izdanja prve struje jugoslovenskog roka.
Uz koje trenutke se sjećamo Atomskog
Bendove pamte pjesme, a ove trenutke pamte svi:
- prvo preslušavanje ploče u sobi gdje se vrata moraju zatvoriti;
- školske zabave na kojima se „morala” čuti njihova;
- bubnjarove vježbe koje su se učile na klupama, olovkama i sveskama;
- koncerti na kojima se grlo trošilo za tjedan dana unaprijed;
- ponos Istre, jer su „naši dečki” svirali s najvećima.
To je bila muzika koja se nije slušala, ona se živjela.
Grom koji se i danas čuje
Godine prolaze, ali neki zvukovi ne stare. Prvi taktovi Atomskog i danas rade ono što su radili i prije: dižu, čiste i vraćaju u vrijeme kada smo sve mogli. Za našu raspršenu generaciju to je dar: pjesma koja zvoni isto u Puli i u Torontu.
Atomsko sklonište nas podsjeća da je najbolja muzika ona koja ne traži dozvolu. Niti tada, ni sada.
A kako se vi sjećate Atomskog skloništa? Da li ste ih gledali uživo i koja vam je pjesma najdraža?
Pročitajte i: Riblja Čorba · Bijelo dugme · Azra
