Ima pobjeda koje se slave, i onih koje se pamte. Olimpijsko zlato jugoslovenske košarkaške reprezentacije u Moskvi 1980. godine pripada drugima: njega se pamti. Jer to nije bila samo medalja, to je bila kruna cijele jedne škole, cijelog sistema i cijele ljubavi prema jednoj igri koju smo, eto, znali bolje od mnogih.
Finalna utakmica protiv Italije završena je našom pobjedom, a kada je zvižduk odjeknuo, u dvoranama, kafanama i dnevnim sobama od Vardara do Triglava nastupilo je nešto što se ne može ispisati: tišina od iznenađenja, pa prasak radosti. Zlato je bilo naše.
Generacija koja je imala sve
U toj ekipi igrali su ljudi čija se imena i danas izgovaraju s posebnim tonom: Krešimir Ćosić, prvi pravi velikan naše košarke, čovjek koji je igrao pameću i srcem; Dražen Dalipagić, strijelac kakvih je malo; Dragan Kićanović, majstor s loptom; i niz drugih koji su činili tim kakav se ne sastavlja dvaput.
A na klupi, treneri koji su znali da se od velikih imena pravi veliki tim. Jer u košarci, kao i u životu, zvijezde pobjeđuju kada igraju jedna za drugu. I ta ekipa je to znala, bolje od svih.
Škola koja je davala prvenstva
Olimpijsko zlato iz Moskve bilo je logičan nastavak svega što je građeno decenijama: košarkaška liga, dvorane, treneri, i jedna narodna ljubav prema košarci koja se mogla osjetiti na svakom asfaltu. Svako ko je kao dijete bacao prvu loptu na koš između dvije zgrade, bio je te noći u Moskvi, na svoj način.
I zato se to zlato slavilo kao lično: komšije su se grlile na ulici, zvonilo se, pucalo. Jer kada naši pobjede u onome što volimo, onda svi pobjeđuju.
Da li ste znali? Generacija koja je osvojila zlato u Moskvi 1980. prije toga je osvajala i evropske i svjetske titule, a mnogi njeni igrači kasnije su postali legende i u najjačim ligama svijeta, noseći ime naše košarke na sve kontinente.
Uz koje trenutke pamtim to zlato
Ko je gledao, pamti i vrijeme oko utakmice:
- praćenje preko radija, jer je televizija bila samo u nekim kućama;
- komšiluk okupljen pred jednim ekranom, i jednim osmijehom;
- posljednje sekunde koje su trajale kao cijeli radni vijek;
- izlazak na ulice poslije pobjede, s razvijenim šalovima;
- novine od sutradan koje su se čuvale, „za unuke”.
Bile su to noći kada se znalo: sport može cijelu zemlju učiniti jednom dvoranom.
Zlato koje je otvorilo vrata
Ono što je poslije došlo, Mundijali, Evropska prvenstva, NBA, novi velikani, sve je to imalo korijen u onim godinama i u toj generaciji. Moskva 1980. bila je potvrda: jugoslovenska košarka nije bila slučajna. Bila je škola, i to svjetska.
A za nas koji smo danas daleko, to zlato je i podsjetnik na zajedničke radosti koje su bile čiste: bez politike, bez računa, samo igra, srce i pobjeda. I te noći, svi smo bili u istom timu.
A gdje ste bili kada je palo zlato iz Moskve? Da li ste gledali uživo ili slušali preko radija?
Pročitajte i: Zlatna generacija košarke · Dražen Petrović · Sarajevo ’84
