Onaj zvuk kada se flaša otvori na terasi uoči utakmice. Ona pjena koja se mora sačekati da stane. I onaj prvi gutljaj, hladan kao planinski potok, poslije cjelodnevnog rada. Pivo u Jugoslaviji nije bilo samo piće, bio je ritual. I svaka regija imala je svoje, o kojem je branila čast kao o fudbalskom klubu.
Ožujsko iz Zagreba, Laško iz Slovenije, Sarajevska iz Bosne, a i dalje: Nektar, Skopsko, Jelen… Svako pivo nosilo je karakter svog kraja, a sva zajedno činila su jednu veliku, pjenušavu mapu države. Gdje god da ste putovali, prvo ste probali lokalno. I uvijek, uvijek, donosili po flašu kući, kao dokaz.
Pivare starije od mnogih država
Sarajevska pivara radila je još iz 19. vijeka, kroz osmansko doba, austrougarsko, obje Jugoslavije. Laško ima tradiciju od prve polovine 19. vijeka, a Ožujsko je ime ponijelo po mjesecu ožujku, u kojem se tradicionalno kuhalo najbolje pivo. To su bile pivare-gradovi: oko njih su rasla naselja, a u njima su se, na bokalima, pisale istorije familija.
A pivni podrumi! U Sarajevu, u podrumu pivare, rashlađivalo se ljeti kao u frižideru prije frižidera. Ići „u pivnicu” bio je obrazac za cijelo društvo, i doživljaj o kojem se pričalo sedmicama.
Poslastica koja se pila s razlogom
Pivo se pilo kada se završio posao, kada je počinjao godišnji odmor, kada je pala mreža, kada se sreo stari drug. Pivo je bilo uvod u svaki razgovor: prvi bokal se pio za zdravlje, drugi za sjećanja, treći za pjesmu. A onda bi neko uzeo gitaru ili se uključio orkestar, i znalo se: večer je uspjela.
I postojala je čitava kultura okusa: „ovo naše je najbolje”, rekao je svako za svoje pivo, i to s potpunim uvjerenjem. A kada bi se na stolu našle flaše iz više republika, to je bio praznik federacije u čaši.
Da li ste znali? Sarajevska pivara spada među najstarije industrijske pivare u jugoistočnoj Evropi, a njen podrum, uklesan u brdo, decenijama je bio najpoznatije rashlađeno mjesto grada, gdje se pjena točila na isti način generacijama.
Uz koje trenutke se sjećamo piva
Pivo je bilo pratilac velikih i malih trenutaka:
- terase prije derbija, s flašama pored radija;
- ribolov u zoru, kada se „ono prvo” pije uz mrežu;
- berba šljiva, kazan, i red čekanja na rashlađenu;
- rođendani u dvorištu, kada je gepek bio rashlađena riznica;
- sastanci starih drugova, gdje se prvi gutljaj pije u tišini, za one koje više nema.
Bilo je to piće prilika: svaka čaša imala je svoj povod, a svaki povod svoju priču.
Mapa u čaši
Za nas koji danas živimo rasuti po svijetu, pivo je ostalo najlakši put do kuće. Vidi se flaša s poznatim imenom u radnji u tuđini, i odmah se kupi, ma koliko koštala. Jer se ne kupuje piće: kupuje se terasa, drugovi i jedno popodne koje ne postoji nigdje drugo.
Pivo nas podsjeća da su najbolje stvari u životu bile jednostavne: hladna čaša, dobro društvo i vremena koliko treba. Sve ostalo, bila je samo pjena.
A koje je vaše pivo iz tog vremena? Ožujsko, Laško, Sarajevska, ili neko treće, „najbolje”?
Pročitajte i: Cockta · Ćevapi, burek i Argeta · Radenska
