Bila je to serija koja se gledala s podova, jer su djeca uvijek sjedila najbliže televizoru. „Smogovci” su pratili jednu zagrebačku porodicu i njen čopor djece: njihove svađe, dogovore, male pobune i velike avanture. Gledali smo ih i znali: to smo mi. Samo što su oni imali više braće, i hrabrosti za sedam dječijih života.
To je bila televizija koja je djecu shvatala ozbiljno. Nije bilo mudrovanja odraslih, nije bilo lekcija na silu, bilo je djetinjstva onakvog kakvo jest: puno igre, tajni, loptica, ljubomore, odanosti i onih velikih odluka koje se donose u dvorištu, a koje se pamte cijeli život.

Jedna familija, cijeli jedan svijet
Snalaženje velike porodice, s majkom koja radi u Njemačkoj i braćom koja odrastaju bez oca, bilo je ogledalo u kojem se gledala cijela zemlja. Jer ko je imao brata ili sestru, taj je u svakoj epizodi prepoznavao svoju kuću: ko prvi u kupatilo, ko je pojeo čokoladu, ko kriv, ko svjedok, a ko advokat.
A grad! Zagreb u „Smogovcima” bio je lik za sebe: ulice, parkovi, stubišta i tavani, cijela jedna geografija djetinjstva po kojoj su se mlađe generacije učile gradu prije nego što su ga ikad posjetile.
Lekcije bez lekcija
Ono što je seriju činilo velikom bila je njena jednostavna poenta: zajedno se sve može. Klinci u seriji stalno su nešto smišljali, gradili, igrali, skrivali, i uvijek na kraju stajali jedni uz druge, kada treba i protiv cijelog svijeta. To se nije moralo objašnjavati. Dovoljno je bilo gledati.
I zato su „Smogovci” ostali u sjećanju kao nešto toplo: serija koja je slavila djetinjstvo onakvo kakvo smo ga mi imali, napolju, u društvu, s maštom kao jedinim budžetom.
Da li ste znali? „Smogovci” su snimani po romanima poznatog hrvatskog književnika Hrvoja Hitreca, a serija je bila toliko voljena da su je gledale i starije generacije, koje su u njoj prepoznavale vlastito odrastanje u velikim porodicama.

Uz koje trenutke se sjećamo „Smogovaca”
Serija se gledala poslije škole, a pamti se uz:
- trku kući da se ne propusti epizoda;
- rasprave u razredu ko je „najjači” od klinaca;
- identifikaciju s likom koji vam najviše liči, ili najviše želite da liči;
- prve pokušaje da se naprave one iste igre i dogodovštine;
- gledanje preko ramena starijih, koji su se pravili da ne gledaju.
Bila je to serija-igraonica: gledanje je bilo samo uvod u izlazak napolje.
Djetinjstvo koje je bilo naš zajednički jezik
Danas, kada se spomenu „Smogovci”, nasmije se cijelo društvo. Jer to nije samo serija, to je lozinka za vrijeme kada je sreća bila: komšiluk, dvorište, jedna lopta i dobar dogovor. I kada neko od nas kaže „to je bilo kao kod Smogovaca”, svi znaju tačno šta to znači.
Serija nas podsjeća na nešto što vrijedi i danas: da djeca ne trebaju mnogo da bi bila srećna. Trebaju jedni druge. I malo grada za igru.

A kako se vi sjećate „Smogovaca”? Koji lik vam je bio najdraži i jeste li se igrali „kao oni”?
Pročitajte i: Profesor Baltazar · Pioniri Jugoslavije · Politikin Zabavnik