Mirisi kahve, ribarske mreže, kaldrma koja se hladi u predvečerje i glasovi koji se prepiru između kula, „Velo misto” donijelo je stari Split u naše dnevne sobe. Ovo nije bila samo serija: bila je razglednica jednog grada i vremena, poslana cijeloj jednoj zemlji. Sedmicama je Jugoslavija čekala sljedeću epizodu kao gost koji čeka večeru kod bake.
Među glumcima isticao se Boris Dvornik, u ulozi brijača Meštra, glumac koji je Dioklecijanov grad nosio u sebi. Njegova pojava na ekranu bila je garancija: večeras će biti smijeha, vina, pjesme i onog posebnog dalmatinskog humora koji voli da se šali prvo o sebi.
Grad koji je postao lik
„Velo misto”, veliko mjesto, kako Splićani od milošte zovu svoj grad, ispričalo je priču o životu kroz decenije: o ribarima i težacima, o sudbini porodica, o kućama u kojima se rađa i umire, a između toga, živi. Serija je znala biti i smiješna i tužna u istom dahu, jer je takav bio život o kojem je pričala.
A likovi! Likovi su bili komšije koje smo svi imali: šjor koji sve zna, barkajola s mudrim jezikom, žena koja drži cijelu ulicu na oku, djeca bosih nogu po kamenju. Gledali smo ih i prepoznavali, ne iz Splita, nego iz života.
Dalmacija na državnom programu
Ono što je „Velo misto” učinilo za Dalmaciju, teško je mjeriti. Hiljade porodica koje nikad nisu bile „preko Velebita” naučile su kroz seriju voljeti more, kamen, vječne svađe i čašu razgovora. Ljeto na Jadranu postalo je još slađe kada ste znali da ulazite u grad koji ste već upoznali preko ekrana.
I danas, kada neko od nas vidi kaldrmu po kojoj se širi svjetlost podvodne lampe ili čuje zvižduk barkarole, sjeti se, „Velo misto”. Tako rade dobre serije: postanu dio sjećanja na mjesto.
Da li ste znali? Boris Dvornik, koji je u „Velom mistu” igrao brijača Meštra, bio je rođeni Splićanin, a njegova ljubav prema Splitu bila je tolika da je ostao njegov vječni ambasador, na ekranu i van njega.
Uz koje trenutke se sjećamo „Vela mista”
Serija je bila događaj cijele sedmice, a pamti se uz:
- porodično okupljanje oko televizora, s večerom u krilu;
- dalmatinske psovke izgovorene s toliko stila da su morale proći cenzuru;
- svađe likova koje smo citirali sedmicama;
- tugu kada bi epizoda završila, i čekanje do sljedeće;
- prvi posjet Splitu, kada smo grad prepoznavali kao starog prijatelja.
To je bila televizija koja je spajala: svi smo gledali isto, u isto vrijeme, i sutradan o tome pričali.
More koje se ne gasi
Za nas koji danas živimo daleko od Jadrana, „Velo misto” je kormilo koje se okreće nazad. Jedna epizoda, i evo nas na Rivi, s kahvom u ruci i s morem koje diše pored nas. To je moć dobre priče: čuva mjesta koja volimo od zaborava, ma gdje bili.
A Split? Split ostaje Split: veliko misto s velikim srcem, koje nas, kao i serija, uvijek dočeka kao svoje.
A kako se vi sjećate „Vela mista”? Koji lik vam je ostao u pamćenju i jeste li seriju gledali s cijelom porodicom?
Pročitajte i: Splitski festival · Hajduk i Torcida · Dubrovnik
