„Sjećaš li se Doli Bel”: priča o sarajevskom odrastanju

„Svaki dan, u svakom pogledu, sve više napredujem.” Ko je čuo tu rečenicu, nikada je nije zaboravio. Izgovarali smo je u šali i u nadi, ponavljali je kao malu molitvu vjere u bolje sutra. A dolazi iz jednog nježnog, toplog filma o odrastanju, „Sjećaš li se Doli Bel”. Film koji nije samo priča o jednom dječaku, nego o svima nama koji se sjećamo kako je to bilo biti mlad, sanjati i tek otkrivati svijet.

Film je snimljen 1981. godine, u režiji Emira Kusturice i po scenariju pjesnika Abdulaha Sidrana. Iz tog susreta mladog reditelja i istančanog pjesnika nastalo je djelo posebne topline, priča smještena u Sarajevo šezdesetih godina, ispričana s toliko nježnosti da i danas grije srce svakome ko je pogleda.

Dino i njegov svijet

U središtu priče je dječak Dino, koji odrasta u sarajevskom predgrađu, u porodici, komšiluku i svijetu koji tek uči da razumije. To je ono osjetljivo doba kad se djetinjstvo polako pretvara u mladost, kad se prve ljubavi, prvi snovi i prva razočaranja doživljavaju s punom snagom. Kusturica i Sidran uhvatili su upravo tu krhku, dragocjenu fazu života i pretvorili je u poeziju na filmskoj traci.

Dinovo odrastanje nije bajka, u njemu ima i muke, i siromaštva, i porodičnih napetosti. Ali iznad svega toga lebdi jedna neuništiva nada, ona ista koju nosi rečenica o svakodnevnom napretku. To je nada mladosti, uvjerenje da će sutra biti bolje, da se svaki dan može postati malo bolji čovjek. I upravo ta nada čini film tako toplim i tako našim.

Da li ste znali? „Sjećaš li se Doli Bel” nagrađen je na uglednom filmskom festivalu u Veneciji, čime je već na svom početku najavio veliki talenat svojih tvoraca.

Sarajevo kao junak filma

Nemoguće je govoriti o ovom filmu, a ne spomenuti Sarajevo. Grad ovdje nije samo pozadina, on je pravi junak priče. Ulice, avlije, komšiluk, način na koji se ljudi obraćaju jedni drugima, taj poseban sarajevski duh i mentalitet, sve to živi u filmu i daje mu dušu. Za mnoge gledaoce, posebno one koji nose Sarajevo u srcu, ovaj film je poput povratka kući.

Zbog čega „Doli Bel” ostaje nezaboravan:

• topla, iskrena priča o odrastanju i sazrijevanju;
• saradnja Emira Kusturice i pjesnika Abdulaha Sidrana;
• nezaboravna rečenica koja je postala dio našeg jezika;
• nježno prikazan duh Sarajeva šezdesetih godina;
• priznanje na festivalu u Veneciji kao potvrda vrijednosti.

Nostalgija koja grije

Ono što ovaj film čini posebnim jeste to što u svakome od nas budi ličnu nostalgiju. Ne moramo biti iz Sarajeva niti odrastati baš šezdesetih, dovoljno je da smo nekada bili mladi, da smo sanjali i vjerovali da nam je cijeli svijet na dohvat ruke. „Doli Bel” nas vraća u to doba prvih uzbuđenja i prvih tuga, u ono vrijeme kad su i najmanje stvari imale ogromnu težinu.

Zato ovaj film i danas nalazi put do novih gledalaca. Odrastanje je univerzalno, a nježnost s kojom je ova priča ispričana ne poznaje granice ni godine. Svaki novi gledalac u Dinovoj priči pronađe djelić svoje, i tako se lanac uspomena nastavlja, iz generacije u generaciju.

Sjećate li se prvog puta kada ste pogledali „Doli Bel”? Ponavljate li i vi ponekad onu čuvenu rečenicu o napretku? Podijelite s nama u komentarima svoje uspomene, na film, na Sarajevo, na sopstveno odrastanje. Jer svaka takva priča, baš kao i Dinova, zaslužuje da bude ispričana i sačuvana.