„Maratonci trče počasni krug”: crna komedija koju svi citiramo

Ima filmova koje ne gledamo, mi ih znamo napamet. „Maratonci trče počasni krug” jedan je od takvih. Dovoljno je da neko izgovori početak jedne rečenice, a već cijela soba nastavlja uglas, uz smijeh i onaj topao pogled prepoznavanja. Ovaj film nije ostao samo na filmskoj traci; uselio se u naš jezik, u naše šale, u način na koji se međusobno zezamo za porodičnim stolom. I to traje decenijama.

Film je snimljen 1982. godine, u režiji Slobodana Šijana i po scenariju Dušana Kovačevića. Dvojica majstora spojila su svoje talente i stvorila djelo koje je i danas jedan od najcitiranijih domaćih filmova ikada. A tema? Naizgled mračna, pogrebno preduzeće i porodica koja od smrti pravi posao. Ali upravo iz te mračne teme izvire najsvjetliji, najzarazniji humor.

Pet generacija Topalovića

U središtu priče je porodica Topalović, čak pet generacija pogrebnika koje žive pod istim krovom. Svaka od tih generacija donosi svoj karakter, svoj ćudljivi temperament i svoje mjesto u ovoj neobičnoj porodičnoj piramidi. Ta galerija likova toliko je bogata i urnebesna da je svaki lik za sebe postao pojam. Nema slabe karike, svako ima svoju scenu, svoju repliku, svoj trenutak koji pamtimo.

Ono što „Maratonce” čini genijalnim jeste način na koji Kovačevićev scenario i Šijanova režija pretvaraju nešto tako ozbiljno kao što je smrt u ogledalo ljudske pohlepe, tvrdoglavosti i porodičnih odnosa. Smijemo se, a ispod smijeha osjećamo i gorčinu prepoznavanja, jer u toj čudnoj porodici vidimo pretjerane, ali istinite ljudske osobine.

Da li ste znali? Brojne replike iz „Maratonaca” ušle su u svakodnevni govor regiona i izgovaraju se decenijama nakon premijere, često i od ljudi koji film nikada nisu odgledali u cijelosti.

Zašto se crnoj komediji uvijek vraćamo

Crna komedija je težak žanr. Treba imati mjeru, hrabrost i istančan osjećaj da bi se od mračne teme napravio smijeh koji ne vrijeđa. „Maratonci” tu mjeru pogađaju savršeno. Film se ne ruga smrti, on se ruga ljudskim slabostima, i to na način koji je i danas svjež.

Nekoliko razloga zbog kojih ovaj film ostaje besmrtan:

• scenario Dušana Kovačevića, pun oštroumnih dijaloga i replika za pamćenje;
• režija Slobodana Šijana koja spaja humor i atmosferu na jedinstven način;
• nezaboravna galerija likova, pet generacija, svaki karakter za sebe;
• crni humor koji nasmije, a onda navede na razmišljanje;
• rečenice koje su postale dio našeg svakodnevnog jezika.

Više od filma: dio nas

Ono što je posebno lijepo jeste kako se „Maratonci” prenose s generacije na generaciju. Roditelji koji su film gledali kao mladi danas ga puštaju svojoj djeci, i ta ista djeca kroz koju godinu počnu spontano citirati replike. Tako se stvara neprekinuta nit, jedan film postaje zajednički jezik porodice, mostić između onih koji su odrastali u drugačijem vremenu i onih koji tek otkrivaju taj svijet.

U toj neobičnoj priči o pogrebnicima krije se, paradoksalno, mnogo života. Ima tu porodice, svađa, izdaja, mirenja i one tvrdoglave ljudske želje da se opstane pod svaku cijenu. Možda se baš zato film i zove „Maratonci”, jer je život, na kraju, trka u kojoj svako trči svoj krug.

Ako i vi pripadate onima koji „Maratonce” znaju napamet, javite nam se. Napišite u komentarima svoju omiljenu repliku, onu koju izgovarate i danas, i recite s kim ste prvi put gledali ovaj film. Sigurni smo da će komentari biti pravi mali festival citata, baš kakav ovaj film i zaslužuje.