„Bog i Hrvati!”, pozdrav koji je bio uvod u jedan od najtoplijih svjetova naše televizije. „Naše malo misto” bila je serija o malom mjestu na moru gdje svi znaju sve, gdje se komšije svađaju i vole istom strašću, i gdje se, među mnogima, ističe šarmantni konobar Roko Prč.
Boris Dvornik, u ulozi Roka Prča, napravio je lik koji je postao dio porodičnog albuma cijele jedne države. Njegova igra, s onom dalmatinskom mjerom, mudrošću i humorom, bilo je razlog da se cijela porodica skupi pred ekranom.
Malo misto s velikim srcem
Radnja se dešavala u malom mjestu uz more, između dva rata i poslije njih, i pratila je živote težaka, ribara, gostioničara, učitelja i čitavog svijeta koji staje na jednom trgu. Serija je znala sve: i da nasmije do suza, i da rastuži bez ijedne patetične riječi. Život u njoj bio je jednostavan, ali nikad lak, i baš zato nam je bio blizak.
Likovi su bili naši komšije: dotur Luigi, gospođa s mišljenjem o svemu, dijete koje sve čuje i još više ponavlja. Nije trebalo biti iz Dalmacije pa da se prepoznaš, dovoljno je bilo imati bilo kakvo malo mjesto u životu.
More, kahva i pamet na kanap
Ono što je „Naše malo misto” činilo posebnim bila je atmosfera: sunce na kamenju, kahva na stolovima, razgovori koji traju dugo i pamet koja se dijeli na kap. Serija je naučila cijelu zemlju poneku dalmatinsku riječ i pošalicu, a najviše nas je naučila da se i najteže stvari mogu reći s osmijehom.
A kad bi došle one tužnije epizode, u kućama je znala nastupiti tišina kakva se ne pamti ni za koje druge serije. Toliko smo zavoljeli to misto da su nam njegovi dobri ljudi postali rod.
Da li ste znali? „Naše malo misto” emitovana je 1970. i 1971. godine, a Roka Prča igrao je Boris Dvornik, dok je Karlo Bulić bio dotur Luigi.
Uz koje trenutke se sjećamo „Našeg malog mista”
Serija je bila porodični događaj, a uspomene su tople:
- nedjelje uz televizor, s ručkom koji se grije;
- djeca koja su učila dalmatinski od šjor Roka brže nego u školi;
- smijeh bake koji je bio bolji od same serije;
- razgovori poslije epizode, „a šta će biti sad?”;
- prvi izlet na Jadran, kada smo tražili „naše malo misto”, i na neki način ga nalazili svugdje.
To je bila televizija koja je gradila dom: svi su gledali isto, i svi su osjećali isto.
Misto koje nikad nije propalo
Danas, kada se serija nađe na nekom kanalu ili na nečijem ekranu, stari se osmjehnu, a mladi pitaju „a šta je ovo?”, i za pola sata i oni sjede. Takva je snaga dobrog svijeta: ne mora objašnjavati, samo treba pustiti da se desi.
Za nas koji živimo daleko od mora, „Naše malo misto” je povratna karta: jednom epizodom vratimo se u djetinjstvo, u dnevnu sobu s prekrivenim foteljama i s ljudima koje smo voljeli. Malo misto, veliki svijet.
A kako se vi sjećate „Našeg malog mista”? Da li vam je neka rečenica šjor Roka ostala u pamćenju do danas?
Pročitajte i: Splitski festival · Oliver Dragojević · Dubrovnik
