„Fala lijepa!”, dvije riječi koje su, izgovorene na onaj podravski način, mogle nasmijati cijelu jednu državu. „Gruntovčani” bili su serija o selu u Podravini, o gruntovima i gruntovcima, o stricima i sestričnama, o vinogradima, šljivama i o onoj posebnoj vrsti pameti koja raste samo uz dobru njivu i bolji dio kokice.
To je bila televizija koja je slavila selo, ne kao idilu, nego kao život. Umjesto gradskih ulica, seoski putevi i duge večeri; umjesto kancelarija, štale, njive i kleti. I sve to s humorom toliko točnim da se smijala i Amerika, i Vojvodina, i Crna Gora.
Život na gruntu: ozbiljan i smiješan istovremeno
Radnja je pratila život jedne seoske porodice kroz radosti i nevolje: ženidbe, udaje, žetve, zadruge, svađe s komšijama i pomirenja uz ručak. Svaka epizoda nosila je onu podravsku mjeru: ni previše slatko, ni previše gorko, kao dobro vino, negdje na pola.
A likovi su bili naši rođaci. Stric koji sve zna bolje od svih, žena koja drži kuću i pola sela, mladi koji hoće u grad, stari koji znaju da je na gruntu najljepše. Gledajući ih, cijela je zemlja prepoznala svoju familiju, samo s drugim dijalektom.
Dijalekat koji je postao književnost
Ono najčudnije i najljepše: „Gruntovčani” su osvojili državu na dijalektu koji su mnogi prvi put čuli kroz tu seriju. Podravska kajkavska govorna melodija, s onim produženim samoglasnicima i mudrim poluizrekama, postala je dio opšteg blaga. Ljudi su preko noći počeli pozdravljati „fala lijepa”, i to od Triglava do Vardara.
To je bila snaga naše televizije: umjesto da griješi naglaske, ona je slavila razlike. Svaka republika je dala svoj humor, a sve zajedno, smijalo se istom smijehu.
Da li ste znali? „Gruntovčani” su nastali po djelu Mladena Kerstnera, pisca rodom iz Ludbrega, a serija je bila toliko gledana da su se njeni likovi i rečenice prenosili u svakodnevni govor, mnogi dan-danas kažu „fala lijepa” a da ne znaju odakle im to.
Uz koje trenutke se sjećamo „Gruntovčana”
Serija se gledala u porodici, a pamti se uz:
- smijeh bake koja je prepoznala „svoje” u svakoj sceni;
- diskusije o tome koliko je podravsku kajkavštinu teško razumjeti, jer smo je svi učili;
- nedjelje uz televizor, s pogačom i slaninom na stolu;
- citiranje serije na poslu, u školi, na svadbama;
- prvu posjetu Podravini, gdje smo tražili „one” grunte, i nalazili ih svugdje.
Bio je to humor bez uvrede, najrjeđa i najvrednija vrsta smijeha.
Selo koje je postalo svima rod
Danas, kada se „Gruntovčani” spomenu u društvu naše generacije, uvijek se nađe neko ko će otpjevati uvodnu špicu ili reći „fala lijepa” s onim pravim naglaskom. I odmah smo svi mlađi za četrdeset godina.
Serija nas podsjeća na vrijeme kada je televizija znala biti velika učionica srca: naučila nas je da se volimo preko dijalekata, preko sela i preko kokice. I da je smijeh, najkraća putanja između dva čovjeka.
A kako se vi sjećate „Gruntovčana”? Da li vam je neka rečenica ostala u kući do danas?
Pročitajte i: „Vruć vetar” · Zimnica i ajvar · „Bolji život”
