Znalo se koje je jutro dobro: ono u kojem je na stolu stajao hljeb, maslac i ona teglica s plavim poklopcem. Lino lada se namazala onoliko koliko je majka dozvolila, a djeca bi pod stolom procijenila ima li još za sutra. Bio je to namaz koji se mjerio milimetrima, a pamtio decenijama.
Sa lješnikom ili s kakaom, s onim gustim, satenskim sjajem kada se razmaže, Lino lada bila je kruna doručka. I danas, kada neko naše generacije otvori teglicu s plavim poklopcem, prvo što će učiniti, namazati previše, pa se praviti da je normalno.
Iz Koprivnice, za najmlađe
Lino lada bila je dio porodice proizvoda koje je Podravka iz Koprivnice, već slavna po Vegeti, namijenila najmlađima. Teglica s prepoznatljivim likom i plavim poklopcem postala je standard opremljenosti svakog doma s djecom: stajala je u kuhinji na časnom mjestu, uz med i pekmez.
Njena snaga bila je u jednostavnosti: namaz koji se voli bez uslova. Nije tražio prilike ni objašnjenja, dovoljno je bilo hljeba, žlice i pet minuta mira prije škole. I zato je Lino lada bila prvi „slatkiš koji se smije”, jer je, eto, bio za doručak.
Umjetnost namazivanja
Svako dijete imalo je svoju tehniku. Neki su namazali tanko, pa dodavali sloj po sloj. Neki su krenuli s debelim slojem odmah, riskirajući opomenu. A najveći majstori pravili su ono čudo po kojem je lada bila u sredini deblja nego na krajevima, prava arhitektura, nažalost, privremenog karaktera.
A onda je postojao i onaj poseban trenutak kada bi se teglica gotovo ispraznila: tada se u nju moglo sipati mlijeko, promiješati, i dobiti, čudo. Sve su to bile male alkemije djetinjstva, sa plavim poklopcem kao šeširom čarobnjaka.
Da li ste znali? Podravka je krem namaz počela proizvoditi 1982. godine kao Kinder Ladu, po licenci Ferrera, a ime Lino Lada dobio je tek 1997. godine. Prazne teglice su se, kao i one od senfa i meda, preupotrebljavale za čuvanje dugmadi, šrafova i sličica.
Uz koje trenutke se sjećamo Line lade
Namazi su sitnica, ali sjećanja nose velika:
- jutro prije izleta, kada se „mogla” i deblja;
- hljeb iz pekare, topao, u koji je lada tonula kao u jastuk;
- podjela s bratom ili sestrom, po principu „ti namažeš, ja biram”;
- petak naveče, uz crtani film, s kriškama umjesto večere;
- prva samostalna kupovina u radnji, teglica koja se nosila kući kao trofej.
Bile su to radosti od nekoliko dinara, a težine cijelog života.
Plavi poklopac koji se ne zaboravlja
Za nas koji živimo daleko od rodnog kraja, Lino lada je često prva stvar koja ide u kofer pri povratku u novi dom. Jer ukus djetinjstva ne zastarijeva: jedna žlica, i evo nas opet u kuhinji s linoleumom, s radiom koji pjeva, s majkom koja kaže „samo tanko”.
Lino lada nas podsjeća da sreća ima i ukus, i da je, u našem slučaju, taj ukus bio s lješnikom i s plavim poklopcem.
A kako se vi sjećate Line lade? Namazivali ste tanko ili debelo, i šta ste radili s praznom teglicom?
Pročitajte i: Eurokrem · Vegeta · Plazma keks
