U svijetu velikih sportova, rukomet je bio naš tihi ponos: sport koji se nije hvalio, ali je osvajao. Od školskih sala do velikih dvorana, rukomet se igrao svugdje, i na tom terenu, od sedam igrača, Jugoslavija je gradila ekipu kojoj je svijet morao skinuti kapu.
A onda je došla 1986. godina i Svjetsko prvenstvo na kojem je naša reprezentacija uradila ono što se pamti zauvijek: donijela zlato. Tada se znalo, rukomet nije bio sporedni sport. Rukomet je bio škola karaktera, i ta škola je bila svjetska.
Sport koji se gradio u školskim salama
Rukomet je u Jugoslaviji imao ono što se novcem ne može kupiti: masovnost. Svaka škola imala je tim, svaki grad klub, a svaka republika ligu. U sali se učilo sve, bacanje, skok, čuvanje, rad s loptom, i prije svega: rad jedni za druge. Rukomet se nije mogao igrati sam, kao što se ni život nije mogao živjeti sam.
Iz te masovnosti izrasle su generacije igrača koje su poznavale sva tri koraka u zraku bolje nego tablicu množenja. A treneri, prvi učitelji fiskulture s pištaljkom na vratu, bili su ti koji su od đaka pravili reprezentativce.
Zlato koje se slavilo u svakoj sali
Titula svjetskih prvaka iz 1986. godine bila je kruna jednog sistema i jedne ljubavi prema igri. Ekipa je igrala onako kako smo mi znali: brzo, pametno, tvrdo kada treba i lijepo kada se može. A kada je posljednji zvižduk odjeknuo, znalo se šta se dešava u svakoj sali, u svakoj kafani, u svakoj kući, slavilo se.
Jer rukomet je bio „naš” sport u najboljem smislu: skromno gledan, sjajno igran. Nije bilo milionskih ugovora, ali je bilo nečega skupljeg, ponosa koji se nosio cijeli život.
Da li ste znali? Jugoslavenska rukometna škola važila je za jednu od najboljih u svijetu, a igrači i treneri s ovih prostora decenijama su nosili znanje u sve veće lige Evrope, gdje se i danas spominju s posebnim poštovanjem.
Uz koje trenutke se sjećamo rukometa
Rukomet se gledao i igrao, a pamti se uz:
- školske lige u kojima se razred borio kao za život;
- treninge u hladnim salama, s pištaljkom koja se čula do ulice;
- sedmerce na utakmici, i onaj trenutak kada cijela dvorana prestane da diše;
- praćenje utakmica preko radija, uz komšije na prozoru;
- zlatne vijesti iz 1986. i pozive rođacima u noći.
Bio je to sport naroda: jeftin, dostupan i nevjerovatno zahvalan onima koji ga vole.
Sala koja se pamti cijeli život
Danas, kada se nađu ljudi naše generacije, rukomet je uvijek tu negdje: „a sjećaš li se naše školske lige?” I odjednom se sjeti svako, i lopta od kože, i pod od parketa, i onaj golman koji je branio kao da je od gume. Rukomet nas je naučio da se pobjeđuje ruka uz ruku. I da se, kada se izgubi, sutra opet dođe na trening.
A zlato iz 1986? To je naš dokaz da smo znali. I da se to znanje ne gubi.
A kakav je vaš odnos s rukometom? Da li ste igrali u školi ili pratili reprezentaciju?
Pročitajte i: Zlatna generacija košarke · Sarajevo ’84 · Hajduk i Torcida
