Sport koji se gleda s tribina, a razumije srcem. Vaterpolo je u Jugoslaviji bio više od igre u bazenu, bio je dokaz da se malim brojem ljudi, ogromnim radom i čistom disciplinom može osvojiti poštovanje cijelog svijeta. A mi smo gledali i znali: u vodi smo bili gospodari.
Od Jadrana do unutrašnjosti, vaterpolo je imao svoje hramove: bazene u kojima se treniralo prije zore i utakmice koje su se gledale kao državni praznici. A ekipa koja je igrala za reprezentaciju bila je sastavljena od imena koja su se izgovarala s ponosom, igrača iz Splita, Dubrovnika, Kotora, Herceg Novog, Zagreba…
Škola koju je svijet priznavao
Jugoslovenska vaterpolo škola bila je poznata po svemu što čini velike ekipe: tehničkoj osnovi koja se gradila od najranijih dana, kondiciji koja se nije mogla sakriti, i onoj čvrstoj karakternoj crti koja se stjecala u hladnoj vodi ranog jutra. Klubovi s Jadrana bili su prave tvornice šampiona, a reprezentacija je skupljala sve to u jedan tim.
Rezultati su govorili sami za sebe: medalje na olimpijadama, svjetskim i evropskim prvenstvima redovno su dolazile u naše ruke. Bilo je zlata, bilo je srebra, ali je uvijek bilo dostojanstva. Jer vaterpolo se, kao malo koji sport, nije mogao igrati bez karaktera.
Utakmice koje se pamte cijeli život
Ko je gledao vaterpolo uživo, zna kakva je to atmosfera: vrućina zatvorenog bazena, publika koja diše s napadom, golmani koji brane ono što se braniti ne može, i porazi i pobjede koje se rješavaju u posljednjoj sekundi. Gledanje takvih utakmica bio je sport za sebe.
A kada bi u tim utakmicama slavili naši, znalo se šta se radi: izlazilo se na grad, zvalo rođake, pričalo sedmicama. Jer pobjeda u vodi, našeg mora i naše discipline, bila je pobjeda svih nas.
Da li ste znali? Vaterpolo je na prostorima bivše Jugoslavije imao jednu od najjačih liga svijeta, a gradovi poput Splita, Dubrovnika i Kotora proizveli su generacije igrača koji su nosioci medalja sa svih velikih takmičenja, i koji su i danas legende svjetskog sporta.
Uz koje trenutke se sjećamo vaterpola
Vaterpolo se pamti kroz slike koje su uvijek iste, a uvijek drage:
- ležanje pred televizorom, s ručnikom preko glave „kod koncentracije”;
- jutarnji treninzi u bazenima o kojima su pričali drugovi, a mi smo se ježili;
- glas komentatora koji raste kada ide peterac;
- pobjede koje su se slavile kao praznici, jer su bile praznici;
- ponos koji se osjećao kada bi se u vodi vidjela ona čuvena čvrstina.
Bio je to sport koji nas je učio da se velike stvari grade polako, u hladnoj vodi, dan za danom.
Voda koja nas i dalje spaja
Danas, kada se nađu ljudi iz bivše države, vaterpolo je uvijek dobra tema: ko igra, ko je jači, ko je koga pobijedio. Ali ispod tih rasprava uvijek leži isto, ponos na školu koju smo svi zajedno gradili i na ime koje se i danas u svijetu izgovara s poštovanjem.
A mi koji smo gledali te generacije znamo jedno: karakter koji se gradi u vodi, ne propada nikada.
A kako se vi sjećate vaterpola? Da li ste igrali, gledali uživo ili pratili preko ekrana?
Pročitajte i: Sarajevo ’84 · Zlatna generacija košarke · Dražen Petrović
