Dražen Petrović: Mocart s košarkaškog parketa

Postoje imena koja se izgovaraju tiho, gotovo s poštovanjem, kao da se boji da će glasan zvuk pokvariti ljepotu uspomene. Dražen Petrović je jedno takvo ime. Za mnoge od nas koji smo odrastali uz televizore i radio-prenose, on nije bio samo košarkaš, bio je osjećaj, ono treperenje u grudima kad lopta napusti njegove prste i, kao po nekom višem zakonu, propadne kroz obruč. Zvali su ga Mocartom s parketa, i to nadimak nije bio slučajan: u njegovoj igri bilo je nečeg muzičkog, nečeg što se ne uči na treningu nego se donese na svijet.

Rođen u Šibeniku, u gradu kamena, mora i vjetra, Dražen je od malih nogu nosio loptu kao produžetak vlastite ruke. Dok su druga djeca odlazila kući, on je ostajao u dvorani, sam, i bacao, stotine, hiljade puta. Ta tvrdoglava, gotovo opsesivna posvećenost postat će kasnije njegov zaštitni znak i temelj svega što je postigao.

Od Šibenke do evropskog vrha

Prvi ozbiljni koraci vodili su ga kroz redove Šibenke, kluba njegovog rodnog grada, gdje se svijet prvi put uvjerio da raste netko poseban. Potom je uslijedila Cibona, i tu je počela prava legenda. S zagrebačkim klubom Dražen je osvojio dva Kupa evropskih šampiona, najveće klupsko odličje starog kontinenta, i pretvorio dvoranu u mjesto na koje su ljudi dolazili kao na hodočašće. Njegove partije protiv najboljih evropskih ekipa prepričavale su se danima, a brojke koje je nizao djelovale su gotovo nestvarno.

Nakon Cibone put ga je odveo u Real Madrid, jedan od najvećih klubova evropske košarke, gdje je nastavio dokazivati da pripada samom vrhu. No Dražen je uvijek gledao dalje, preko okeana, prema ligi u kojoj igraju najbolji na svijetu.

San o NBA ligi

Odlazak u NBA ligu bio je hrabar i tada rijedak korak za evropskog igrača. Počeo je u Portlandu, gdje mu prilike nisu bile brojne, ali on nije odustajao, kao ni onaj dječak koji je ostajao sam u dvorani. Prava afirmacija stigla je u dresu New Jersey Netsa, gdje je postao jedan od najboljih strijelaca lige i dokazao skepticima da Evropljanin može biti zvijezda i na najzahtjevnijem parketu svijeta. Otvorio je vrata generacijama košarkaša koje su došle za njim.

Da li ste znali? Dražen Petrović je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1988. godine, jedno od mnogih odličja u dresu s državnim grbom.

U reprezentaciji je Dražen bio predvodnik, motor i srce ekipe. Osvajao je medalje, dizao publiku na noge i utjelovljavao onu neustrašivu, ponositu igru po kojoj je naša košarka bila poznata i cijenjena širom svijeta.

Uspomena koja ne blijedi

A onda je došla 1993. godina i vijest koja je zaledila srca. Dražen je tragično poginuo u saobraćajnoj nesreći, u naponu snage, sa samo dvadeset osam godina. Otišao je prerano, ostavljajući za sobom prazninu koju nijedan drugi igrač nije uspio popuniti. Cijeli region je plakao, i oni koji su navijali za njegove klubove, i oni koji nisu, jer se za velikane ne navija, njima se divi.

Ono što je Dražen ostavio ne mjeri se samo trofejima. Ostavio je primjer:

• da se talenat bez rada rasipa, a rad bez talenta ne dostiže vrhove, a on je imao oboje;
• da mali grad može roditi najvećeg;
• da hrabrost da se sanja veliko otvara vrata koja su drugima zatvorena;
• da igra može biti umjetnost, a ne samo takmičenje.

U znak priznanja za sve što je značio evropskoj i svjetskoj košarci, Dražen Petrović je primljen u Košarkašku kuću slavnih, mjesto gdje počivaju najveća imena ovog sporta. To je bila potvrda onoga što smo mi već znali: da smo gledali jednog od najvećih evropskih košarkaša svih vremena.

Danas, kad neko od nas mlađima pokušava objasniti ko je bio Dražen, riječi često nisu dovoljne. Treba vidjeti taj pogled, tu sigurnost, tu ljubav prema igri. On ostaje dio našeg zajedničkog sjećanja, most između generacija i podsjetnik na vrijeme kad je jedan dječak iz Šibenika svijetu pokazao kako izgleda savršenstvo.

A vi? Sjećate li se neke Draženove utakmice, nekog koša koji vam se urezao u pamćenje? Podijelite svoju uspomenu u komentarima, neka njegovo ime i dalje živi u našim pričama.