Uvodna špica koja je značila jedno: narednih sat vremena niko se ne miče s mjesta. „Otpisani” bili su serija koja je okupljala cijelu kuću, i djedove koji su pamtili priče iz rata, i unuke koji su samo htjeli da vide kako će Prle opet izvući živu glavu. I svi zajedno: dah zadržan do posljednje scene.
Prle i Tihi, dva lika koja su ušla u svačije dvorište. Prle, onaj brzi, domišljati, s osmijehom koji je znao sve; Tihi, miran, hladnokrvan, od onih koji riječ troše samo kada treba. Zajedno, tandem koji je ulazio tamo odakle se ne izlazi, i izlazio onde gdje se ne ulazi.
Beograd pod okupacijom: priča koja se gledala bez daha
Radnja serije pratila je ilegalce u okupiranom Beogradu: njihove akcije, rizike, sastanke, izdaje i pobjede. Ono što je seriju činilo velikom bila je kombinacija koja se rijetko postiže: napetost koja je držala gledaoce uz ekran, i ljudskost koja je te iste junake činila bližima od svih junaka s plakata.
Nije to bila priča o nepobjedivim superherojima, bila je to priča o ljudima koji su se bojali, pa ipak radili. I baš zato smo ih voljeli: jer su bili hrabri na ljudski način, koji se može razumjeti i ponoviti.
Serija koja je postala škola
„Otpisani” su se gledali, prepričavali, citirali i igrali. U svakom dvorištu postojao je svoj Prle i svoj Tihi; svaka igra „partizana i Nijemaca” imala je scenario koji se znao napamet. Serija je postala zajednički jezik jedne zemlje: dovoljno je bilo reći jednu rečenicu, i svi su znali scenu.
A kada je došao i nastavak serije, radost je bila ogromna: evo ih opet, živi, spremni. Jer sa junacima koje volimo, nikad nije gotovo.
Da li ste znali? „Otpisani” su 1974. godine ušli među najgledanije serije na televiziji, a njihova popularnost bila je tolika da su se Prle i Tihi vratili i u nastavku, seriji „Povratak otpisanih” (1978).
Uz koje trenutke se sjećamo „Otpisanih”
Serija je bila događaj, a uspomene su žive:
- porodična okupljanja pred ekranom, s večerom u krilu;
- djeca koja su sutradan u školi igrala sve scene iz glave;
- navijanje kada Prle pronađe izlaz iz bezizlazne situacije;
- trenutci tišine kada se shvati da neki lik neće doći do kraja;
- uvodna muzika koja se i danas može zapjevati od prve note.
Bila je to televizija koja je gradila karakter: gledali smo hrabrost i učili šta znači stati za svoje.
Junaci koji ostaju s nama
Danas, kada se „Otpisani” spomenu među našom generacijom, uvijek neko otpočne uvodnu melodiju, i evo nas opet u dnevnoj sobi s rezanim čaršavima i televizorom koji je imao dva programa. Takve serije ne stare: one samo čekaju da ih se sjetimo.
Jer junaci djetinjstva ne odlaze. Oni samo promijene adresu, iz ekrana u sjećanje. I tamo su uvijek dostupni.
A kako se vi sjećate „Otpisanih”? Da li ste igrali „Prleta i Tihog” u dvorištu i koja vam je scena ostala u pamćenju?
Pročitajte i: „Valter brani Sarajevo” · „Bolji život” · Video klub i VHS
