„Malo sutre…”, dvije riječi koje su, izgovorene onim prepoznatljivim tonom, mogle da nasmiju cijelo dvorište. „Kamiondžije” su bile serija u kojoj je sve bilo naše: putevi, cisterne, motor koji neće, šef koji zove, i dva druga koja na sve to gledaju onim mirnim, mudrim pogledom ljudi koji su sve vidjeli, i još će vidjeti.
Pavle Vujisić kao Paja i Miodrag Petrović Čkalja kao Jare napravili su par koji je ušao u sva naša sjećanja. Njihova hemija bila je čista: jedan miran i rapav, drugi brzoplet i pun ideja koje se uvijek završe neočekivano. Zajedno, smijeh za cijelu porodicu.
Dva šofera, jedan volan i cijela jedna zemlja
Radnja je bila jednostavna, a upravo u tome bila je čarolija: dvojica kamiondžija voze teret gore-dolje po Jugoslaviji, upadaju u nevolje, sreću čudne likove i izlaze na kraj s lakrdijom i srcem. Serija je disala ritmom tadašnjeg života, magistrale, usputne krčme, popravke po kiši, i vječna utrka s rokom isporuke.
Ono što je „Kamiondžije” činilo posebnim bio je humor bez zlobe. Smijali smo se nevoljama, ali smo voljeli svakog junaka, jer su svi bili ljudi kakve smo sretali: dobronamjerni šoferi, strogi ali pravedni šefovi, komšije s mišljenjem o svemu.
Serija koja je naučila generacije da se smiju
„Kamiondžije” su se, kao i sve velike serije, gledale na svim mogućim mjestima: na televiziji, kasnije i na VHS kasetama koje su se premotavale do besvijesti. Svako pokolenje pronašlo je u njima nešto svoje, prva su se smijala u dvorani, druga kod kuće, treća s djecom koja nisu mogla vjerovati da je to snimljeno „prije rata, skoro”.
A replike? Replike su živjele sopstvenim životom. Nije bilo dvorišta, radionice ili puta na more na kojem se nije čula poneka iz serije, izgovorena onako, sa osmijehom, onima koji znaju.
Da li ste znali? Humor „Kamiondžija” bio je toliko voljen da je serija dobila i nastavke, a likovi Paje i Jarea postali su nadimci stvarnim ljudima širom bivše države, bilo je vozača koje su kolege zvale samo po imenima iz filma.
Uz koje trenutke se sjećamo „Kamiondžija”
Serija je bila događaj, a uspomene na nju mirišu na porodične večeri:
- nedjeljni termin na televiziji, kad se cijela kuća skupila oko ekrana;
- smijeh oca od kojeg su se tresla ramena, a to je bilo bolje od serije;
- gledanje kasete toliko puta da je slika „igrala”;
- prepričavanje scena u školi, s pogrešnim, ali duhovitim replikama;
- prvi pogled na pravi veliki kamion, uz misao, „evo, kao u seriji”.
Bilo je to vrijeme kada je smijeh bio dovoljan razlog da se cijela porodica nađe u istoj sobi.
Put koji se ne završava
Ono najljepše u „Kamiondžijama” jeste što oni i danas voze. Negdje između dva praznika, na nekoj od televizija ili na nečijem računaru, Paja i Jare opet kreću na put, i opet se neko mlad smije prvi put, a neko star smije kao prvi put.
Za nas koji živimo daleko, ta serija je još i voz za povratak kući. Pet minuta u društvu dva šofera, i eto nas opet u dnevnoj sobi s prekrivenim foteljama, s ljudima koje smo voljeli i smijehom koji je liječio sve.
A kako se vi sjećate „Kamiondžija”? Koja vam je scena najsmješnija i da li je neka replika ušla u vašu kuću?
Pročitajte i: „Ko to tamo peva” · „Maratonci” · Video klub i VHS kasete
