Ime koje se nije moglo izgovoriti pred roditeljima, a muzika koja se nije mogla isključiti iz glave. Električni orgazam bio je bend o kojem se pričalo u pola glasa u kući, a punim grlom na ulici. Kada bi počeli prvi taktovi, čitava jedna generacija je znala: sada počinje struja.
Njihov zvuk bio je sirov, pošten i neumoljiv, gitare koje su zvučale kao grad koji se budi, ritam kao da nešto juri niz Bulevar, i glas koji je znao i da šapne i da prasne. Nije bilo pola mjere: ili si volio Električne, ili nisi bio tada u redu.
Beograd, 1980.: godina nula novog zvuka
Električni orgazam nastao je u Beogradu 1980. godine, u srcu novotalasne eksplozije, među mladima koji su umjesto velikih bina tražili male dvorane, ples i brze pjesme. Bend je vodio gitarista i pjevač Srđan Gojković Gile, a uz njega je stajala ekipa koja je znala šta hoće: da se svira glasno, jasno i do zore.
Prva ploča, koja je izašla početkom osamdesetih, bila je događaj. Pjesme kratke kao udarac, tekstovi gradske ulice, produkcija bez uljepšavanja, sve je to zvučalo kao svjedočanstvo vremena koje je bilo živo, a ne snimljeno. I do danas se ta ploča čuje svježe, kao da je izašla juče.
Lišće prekriva Lisabon: ploča za sva vremena
Ako je bilo sumnje da Električni orgazam pripada samom vrhu, album „Lišće prekriva Lisabon” iz 1982. otklonio je sve dvojbe. Bila je to gusta, zrela ploča, s jetkom gitarom koja se pamti cijeli život.
Bend je tokom godina mijenjao postave, ali je uvijek ostao vjeran onome što jeste: poštenom roku bez retuša. I zato ga novi talas pamti kao onaj motor koji se čuje čak i kada svi ostali utihnu.
Da li ste znali? Električni orgazam spada u prvi talas beogradskih bendova novog talasa, a njihova prva ploča i danas se čuva kao jedno od najvažnijih izdanja tog vremena, na kojem su mnogi kasniji muzičari učili.
Uz koje trenutke se sjećamo Električnih
Bendovi se pamte po pjesmama, ali i po trenucima u kojima su te pjesme pratile:
- prvo slušanje ploče u sobi kod druga koji je imao gramofon „sa iglom za svoj novac”;
- školske zabave na kojima se Električni obavezno pustio posljednji;
- razgovore do zore da li je bolji njihov zvuk ili neki drugi bend novog talasa;
- kasete koje su se prepisivale toliko da se čuo šum magnetofona;
- koncerte na kojima se vratilo kući bez glasa, i s osmijehom koji nije silazio sedmicama.
To je bio rok kakav se pamti: bez producentskih trikova, a sa srcem koje tutnji.
Struja koja se ne gasi
Ono što je Električni orgazam učinilo vječnim nije bila samo buka, bila je poštenost. Njihove pjesme zvučale su kao ljudi koje smo znali: malo nervozni, malo nježni, uvijek svoji. I danas, kada se negdje u tuđini čuju prvi taktovi, nema potrebe za objašnjenjem, pogled se nađe, i evo nas na istom koncertu.
Jer bendovi poput ovoga ne stare. Oni samo čekaju da se opet uključi struja.
A kako se vi sjećate Električnog orgazma? Na kojoj ploči ste ih prvi put čuli i da li ste ih gledali uživo?
Pročitajte i: Bijelo dugme · Azra · Riblja Čorba
