Postojao je pravac putovanja koji je za mnoge porodice bio poseban. Nije se išlo na odmor ni u posjetu rodbini, nego u kupovinu. Odlazak u Trst bio je poduhvat koji se planirao, štedio i prepričavao još dugo nakon povratka.
Autobusi su polazili rano ujutro, često i prije zore. U njima su bili ljudi svih generacija, s praznim torbama i s listom onoga što treba kupiti, sastavljenom uz pomoć cijele familije i komšiluka.
Zašto se išlo
Izbor robe u domaćim prodavnicama bio je ograničen, a određeni proizvodi jednostavno se nisu mogli naći. Odlazak preko granice bio je način da se dođe do stvari koje su se drugdje smatrale običnim.
Kupovale su se farmerice, patike, kafa, deterdženti, kozmetika i odjeća. Ono što bi se donijelo često se dijelilo ili prodavalo dalje, pa je putovanje za neke bilo i mali posao.
Pijaca i ulice pune ljudi
Najpoznatije odredište bila je tržnica na kojoj se prodavala roba po pristupačnim cijenama. Tamo se cjenkalo, upoređivalo i biralo, a znalo se koji su štandovi najbolji.
Ulice su bile pune ljudi iz cijelog regiona, pa se često čuo poznat jezik na svakom koraku. Mnogi trgovci naučili su osnovne fraze da bi lakše poslovali s tim kupcima.
Da li ste znali? Jugoslovenski putnici mogli su relativno lako putovati u inostranstvo, što je u tadašnjoj Evropi bila značajna prednost i razlog zašto su prekogranične kupovine postale uobičajena praksa.
Kako je izgledao taj put
Ritual je bio prepoznatljiv:
- polazak noću ili u ranu zoru, uz sendviče spremljene kod kuće;
- lista želja sastavljena danima unaprijed;
- cjenkanje i računanje koliko šta vrijedi;
- pakovanje robe tako da zauzme što manje mjesta;
- povratak kasno uveče, s punim torbama i praznim novčanikom.
Za djecu koja su išla s roditeljima, to je bio cjelodnevni izlet pun novih prizora.
Roba koja je imala poseban status
Stvari donesene iz inostranstva čuvale su se i cijenile. Farmerice određenog kroja ili patike poznatog proizvođača bile su statusni simbol među mladima i nosile su se godinama.
Zbog toga se pamtilo ko je šta donio i odakle. Odjeća nije bila samo odjeća, nego dokaz da je porodica bila negdje i da je uspjela doći do nečega što nije svima dostupno.
Granica i povratak
Prelazak granice bio je dio priče. Čekalo se, popunjavali se papiri, a roba se pakovala tako da izgleda kao da je za ličnu upotrebu.
Postojali su i razni domišljati načini da se donese više nego što je dozvoljeno. O tome se poslije pričalo s humorom, kao o maloj avanturi koja je išla uz svako takvo putovanje.
Kupovina za cijeli komšiluk
Rijetko je ko išao samo za sebe. Nosile su se narudžbe rodbine, komšija i kolega, pa je lista znala biti duga i precizna, s navedenim veličinama i bojama.
Povratak je zbog toga ličio na raspodjelu. Torbe su se otvarale u kuhinji, a ljudi su dolazili po svoje stvari i donosili novac, često uz kafu i prepričavanje cijelog puta.
Putovanja koja su otvarala pogled
Osim kupovine, ta putovanja imala su i drugu vrijednost. Ljudi su vidjeli druge gradove, druge prodavnice i drugačiji način života, pa se vraćali s utiscima koji su se dugo prepričavali.
Za mnoge je to bio prvi izlazak izvan zemlje. Zbog toga se ti odlasci pamte kao nešto mnogo veće od obične kupovine, kao mali prozor u svijet koji je bio blizu, a ipak drugačiji.
