Igranke: prvi ples, prva ljubav i hrabrost uz grombu

Subota naveče. Uredno složena frizura, u grudima srce koje lupa brže nego bas, a pred vama, vrata dvorane u kojoj se već čuje muzika. Igranke nisu bile samo zabave: bile su olimpijade hrabrosti, modne piste i burze ljubavi. Za jednu večer moglo se dogoditi sve, i obično se, na neki način, dogodilo.

Ko je ikada stajao uz zid dvorane, s prijateljem ili prijateljicom uz bok, gledajući plesnu površinu kao more koje treba preplivati, taj zna o čemu pričamo. Prvi korak ka nekoj djevojci ili momku bio je teži od bilo kakvog ispita. A kada bi se uspjelo… priča o tome kružila je cijelim razredom.

Školske zabave: liga bez premca

Postojale su, naravno, razne igranke: seoske, gradske, diskotečne. Ali školske zabave bile su posebna kategorija. Tu se znalo sve: ko s kim pleše, ko je sa kim „u vezi”, ko je slomio srce i ko ga je zaliječio. Muziku je birao đak ili profesor s ukusom, a ploče su se nosile od kuće kao amajlije.

Pravila su bila neispisana ali čvrsta: usporene pjesme plesale su se „na distanci”, brze, s vatrom, a onaj ko je znao plesati bio je kralj večeri. I nikada se nije znalo unaprijed ko će odnenad postati zvijezda plesač, jer igranke su voljele iznenađenja.

Pjesme koje su sastavljale i razbijale srca

Muzika je na igrankama bila glavni junak. Spore pjesme, one zbog kojih se skupljala hrabrost, puštale su se pred kraj, kada bi atmosfera sazrela. A one brze, plesne, pravile su čudo: od stidljivih đaka pravile su plesače, od plesača pravile su prijatelje, a od prijatelja, sjećanja za cijeli život.

I danas, kada negdje čujemo baš onu pjesmu iz školske dvorane, tijelo se sjeti koraka prije nego što se glava sjeti godina. To je snaga igranki: one su se odvijale u tijelu, a sačuvale u srcu.

Da li ste znali? Na prostorima bivše Jugoslavije igranke su bile toliko važan dio odrastanja da su o njima snimane i TV serije i filmovi, a „školska zabava” bila je obavezan događaj u kalendaru svake škole, od Vardara do Triglava.

Uz koje trenutke se sjećamo igranki

Svaka igranka imala je svoje velike trenutke, a neki su univerzalni:

• odijevanje koje je počinjalo danima ranije, s najljepšom košuljom iz ormana;
• ono zloglasno pitanje, „Igraš li?”, teže od bilo kojeg ispita;
• prijatelji koji su „izlazili na odmor” da bi se dogovorili o strategiji;
• usporena pjesma koja je trajala tri minute i cijeli život;
• polazak kući u grupi, kroz noć, s pričama koje su bile slađe od sna.

Bile su to večeri koje su tada izgledale obično, a bile su, znamo danas, čisto zlato.

Škola hrabrosti i srca

Igranke su nas naučile onome što nijedan predmet nije: da se hrabrost plaća znojem dlanova i da se najljepše stvari u životu dešavaju kada se ipak odlučimo, da pređemo dvoranu, da pružimo ruku, da kažemo ono što se mora reći. Sve kasnije velike korake u životu pravili smo po receptu sa školskih igranki.

Za nas koji smo danas raspršeni po svijetu, sjećanje na igranke je sjećanje na vrijeme kada je cijeli svijet stajao u jednoj dvorani, i kada je bilo dovoljno biti mlad, obučen i hrabar.

A kako se vi sjećate igranki? Da li ste bili onaj uz zid ili kralj plesač?