Na svakom većem uglu stajala je mala metalna kućica s prozorčićem. U njoj je bilo sve što je čovjeku trebalo u prolazu: novine, cigarete, žvake, karte za autobus i slatkiši poredani tako da ih djeca vide iz prvog pokušaja.
Kiosk je bio jedno od najprometnijih mjesta u kvartu. Tu se dolazilo ujutro po novine, u podne po cigarete i poslijepodne po sladoled, a prodavač je najčešće znao ime svakog stalnog kupca.
Novine kao jutarnji ritual
Kupovina dnevnih novina bila je navika koja se nije preskakala. Ljudi su imali svoje omiljene listove i kupovali ih svakog jutra, često u isto vrijeme i kod istog prodavača.
Novine su se čitale temeljito, pa prepričavale drugima. U kafanama i na poslu raspravljalo se o onome što je objavljeno, a jedan primjerak često je prošao kroz nekoliko pari ruku prije nego bi završio kao papir za umotavanje.
Sitniš i dječja ekonomija
Za djecu je kiosk bio mjesto gdje se trošio sav sitniš koji bi se skupio. Žvake, bombone, sličice i lizalice bili su poredani na dohvat pogleda i predstavljali ozbiljan izbor.
Računalo se pažljivo, jer je novca bilo malo. Znalo se tačno koliko šta košta, a odluka šta kupiti ponekad je trajala duže nego što je prodavač imao strpljenja.
Da li ste znali? Kiosci su osim novina i duhanskih proizvoda prodavali i karte za javni prevoz, pa su za mnoge građane bili prvo mjesto na koje se odlazi prije puta na posao ili u školu.
Šta se sve kupovalo na kiosku
Asortiman je bio mali, ali precizno odabran:
- dnevne novine i sedmični magazini;
- stripovi i časopisi koji su se čekali s nestrpljenjem;
- cigarete, koje su se često kupovale i na komad;
- žvake sa sličicama koje su se skupljale i mijenjale;
- karte i žetoni za prevoz i telefon.
Sve je stalo u nekoliko kvadrata, a pokrivalo je dobar dio svakodnevnih potreba.
Prodavač koji je znao sve
Čovjek u kiosku bio je dio kvarta. Znao je ko šta kupuje, čuvao je novine za stalne mušterije i bio izvor informacija o tome šta se dešava u komšiluku.
Ta mala svakodnevna komunikacija imala je vrijednost koju danas teško da nešto može zamijeniti. Kupovina je bila i kratak razgovor, a ne samo transakcija.
Stripovi i časopisi koji su se čekali
Za djecu je najvažniji dan bio onaj kada stiže novi broj omiljenog stripa ili časopisa. Znalo se tačno kada dolazi, pa se dolazilo ranije da se ne rasproda.
Ti brojevi su se čitali odmah, pa razmjenjivali s društvom. Jedan primjerak obišao bi cijeli razred, a na kraju bi bio toliko izlizan da se jedva držao na okupu.
Kiosk kao orijentir u gradu
Kiosci su služili i kao mjesta za dogovor. Kada bi se reklo da se nalazimo kod kioska, svi su znali o kojem se radi, jer ih je u kvartu bilo tačno onoliko koliko treba.
Zbog toga su postali dio mentalne mape grada. I danas mnogi opisuju put govoreći da treba skrenuti tamo gdje je nekada bio kiosk, iako ga odavno nema.
Uglovi koji su se promijenili
S vremenom su se navike promijenile. Novine se čitaju drugačije, karte se kupuju drugim putem, a mnogi kiosci su zatvoreni ili pretvoreni u nešto drugo.
Ipak, oni koji pamte to vrijeme i danas prepoznaju taj oblik i tu boju. Kiosk na uglu bio je sitnica u gradskom pejzažu, ali sitnica koja je bila dio svakog običnog dana.
