Bilo je vrijeme kada telefonski razgovor nije bio nešto što se obavlja u hodu. Da bi se nekoga nazvalo, često je trebalo izaći iz kuće, doći do govornice, sačekati red i imati pripremljen žeton ili sitniš. Tek onda je razgovor mogao početi.
Govornica na uglu bila je dio gradskog pejzaža jednako kao klupa ili bandera. Stajala je tu, osvijetljena noću, i uvijek je neko bio unutra, okrenut leđima prema ulici, s rukom na slušalici.
Žetoni, sitniš i brojanje impulsa
Za razgovor je trebalo platiti unaprijed, a jedinica je bila impuls. Kada bi se približio kraj plaćenog vremena, začuo bi se signal, pa je trebalo brzo ubaciti još novca ili završiti razgovor na pola rečenice.
Zbog toga su se razgovori vodili sažeto i s planom. Znalo se unaprijed šta treba reći, jer svaka sekunda je koštala. To je bio potpuno drugačiji način komunikacije od današnjeg.
Red ispred kabine
Kod prometnih govornica gotovo uvijek je bio red. Čekalo se strpljivo, a onaj ko je predugo pričao dobijao bi kucanje po staklu i pogled koji je sve govorio.
Postojala su i nepisana pravila. Ako je neko zvao hitno, puštao se naprijed, a ako je neko plakao u kabini, ostali bi se pravili da ne primjećuju i dali mu vremena.
Da li ste znali? Prije šire upotrebe telefonskih kartica, javne govornice funkcionisale su na žetone ili kovanice, a žetoni su se kupovali na poštama i kioscima, pa su mnogi uvijek nosili nekoliko u džepu za svaki slučaj.
Za šta se koristila govornica
Razlozi su bili raznovrsni, ali uvijek konkretni:
- javiti kući da si stigao, uz dogovoreni znak zvonjave;
- nazvati nekoga koga ne smiješ zvati s kućnog telefona;
- dogovoriti izlazak, jer se drugačije nije moglo;
- zvati vojnika u kasarnu ili rodbinu u drugom gradu;
- pozvati hitnu pomoć ili taksi kada zatreba.
Svaki od tih poziva imao je svoju težinu, jer se nije zvalo bez razloga.
Dogovori bez telefona
Pošto komunikacija nije bila trenutna, dogovori su se pravili unaprijed i poštovali su se. Kada se kaže u šest kod spomenika, dolazilo se u šest, jer nije bilo načina da se javi da kasniš.
Ako neko ne bi došao, čekalo se pola sata, pa se odlazilo. Nije bilo objašnjenja ni poruka, a razlog bi se saznao tek sljedeći dan. Ljudi su zbog toga bili tačniji nego danas.
Telefon u stanu kao rijetkost
Nisu sva domaćinstva imala telefon, a čekanje na priključak znalo je trajati godinama. Zbog toga su govornice bile neophodne, a ne samo praktične.
Tamo gdje je neko u zgradi imao telefon, često se koristio i za komšije. Kucalo se na vrata i molilo za kratak poziv, a obavezno se ostavljao novac za impuls.
Kartice koje su zamijenile žetone
Kasnije su se pojavile telefonske kartice s magnetnom trakom, koje su se kupovale na poštama i kioscima. Bile su praktičnije i omogućavale duži razgovor bez traženja sitniša.
Neki su ih i skupljali, jer su imale različite motive. Tako je običan potrošni predmet za mnoge postao mala kolekcija koja je i danas negdje u kutiji.
Nestanak jedne gradske slike
S dolaskom mobilnih telefona govornice su postale nepotrebne i postepeno su uklanjane. Tamo gdje su ostale, uglavnom su van funkcije i služe kao podsjetnik na drugo vrijeme.
Mnogi ih se sjećaju s posebnim osjećajem, jer su uz njih vezani važni razgovori: prve ljubavne, one o poslu i one teške, koje se vode stojeći, s rukom naslonjenom na staklo.
