Postojao je trenutak koji je u životu svakog mladića iz tog vremena označavao kraj jedne i početak druge faze. Poziv za odsluženje vojnog roka stizao je poštom, a od tog dana sve se mjerilo prema datumu odlaska.
Vojska je bila obaveza koja se podrazumijevala. Trajala je, zavisno od perioda, od godinu do dvije godine, a služilo se najčešće daleko od rodnog grada, često u sasvim drugoj republici, među ljudima koje do tada nisi poznavao.
Ispraćaj koji se pamtio
Prije odlaska organizovao se ispraćaj. Dolazila je rodbina i prijatelji, spremala se hrana, a veče je trajalo dugo. Bilo je u tome i veselja i tuge, jer se znalo da slijedi duga odvojenost.
Ujutro se išlo na stanicu. Na peronu su se sretali mladići iz cijelog kraja, svi s istim koferom i istim izrazom lica. Voz koji ih je odvozio bio je krcat, glasan i pun neizvjesnosti.
Prvi dani i ošišana glava
Po dolasku slijedilo je šišanje, uniforma i raspored. Prvi dani bili su najteži, jer se sve mijenjalo odjednom: ritam, hrana, način obraćanja i potpuni gubitak privatnosti.
Vremenom se čovjek navikne. Uspostavi se rutina, nađe se društvo i dani počnu prolaziti brže. Mnogi kažu da su tek tada naučili cijeniti male stvari, od slobodnog popodneva do pisma od kuće.
Da li ste znali? Vojnici su se najčešće raspoređivali daleko od rodnog kraja, što je bio način da se mladi iz različitih dijelova zemlje bolje upoznaju tokom služenja vojnog roka.
Šta se pamti iz kasarne
Bez obzira gdje se služilo, sjećanja su slična:
- pisma koja su se čekala s nestrpljenjem i čitala više puta;
- paketi od kuće, u kojima je uvijek bilo previše hrane;
- brojanje dana do kraja, zapisano negdje u bilježnici;
- prijateljstva sklopljena za nekoliko mjeseci, a trajna za cijeli život;
- prva propusnica i osjećaj slobode koji je tada djelovao ogroman.
To su iskustva koja povezuju ljude i danas, kada se sretnu i shvate da su služili u istom mjestu.
Škola zajedničkog života
U kasarni su se našli ljudi različitog porijekla, obrazovanja i navika. Trebalo je naučiti živjeti zajedno, dijeliti prostor i izlaziti na kraj s onima koji ti nisu po volji.
Mnogi kažu da ih je upravo to najviše naučilo. Naučili su da se snalaze, da budu strpljivi i da obaveze obavljaju bez obzira na raspoloženje, što su vještine korisne i mnogo kasnije.
Pisma kao jedina veza
Telefonski razgovori bili su rijetki i kratki, pa su pisma bila glavni način komunikacije. Pisalo se često, dugo i detaljno, o sasvim običnim stvarima iz kuće.
Ta pisma čitala su se više puta i čuvala. Mnogi ih i danas imaju, svezana u snop, i kažu da u njima stoji vjernija slika tog vremena nego u bilo kojoj fotografiji.
Vještine koje su se donosile kući
Iz vojske su se donosile praktične stvari: kako uredno složiti odjeću, kako se snaći s malo sredstava i kako izdržati ono što se ne može promijeniti.
Mnogi su se šalili da je to bila jedina škola u kojoj su naučili peglati i prišiti dugme. Iza šale je stajala istina, jer se tamo zaista postajalo samostalniji.
Povratak kući
Dan povratka bio je jednako velik događaj kao i odlazak. Dočekivala ga je cijela porodica, a mladić koji se vraćao djelovao je starije i ozbiljnije nego kada je otišao.
Za mnoge je to bio simboličan ulazak u odraslost. Poslije vojske se tražio posao, planirala ženidba i gradio vlastiti život, pa se taj period pamti kao granica između dviju epoha.
