Ulazilo se kroz velika vrata kao u hram: čula se muzika s razglasa, vidjeli se pultovi do neba i osjetio onaj poseban miris nove robe, prašine i parfema. Robna kuća bila je mjesto gdje se nije samo kupovalo, tu se izlazilo, gledalo, sanjalo i upoznavalo. Šoping koji se radio jednom mjesečno, a pamtilo cijeli mjesec.
NAMA u Sloveniji i Hrvatskoj, Sarajka u srcu Sarajeva, robne kuće u Beogradu, Skoplju, Novom Sadu, svaki grad imao je svoju. Ali sve su imale isto: stepenice na kojima su se sretale generacije i izlozi u kojima se ogledala cijela jedna epoha.
Od prizemlja do krova: obilazak svega
Postojao je ritual: ulazi se u prizemlje, kreće polako naviše, pregleda se sve, i kupuje se malo. U prizemlju kozmetika i galanterija, sprat više odjeća, pa obuća, pa dječije, pa kućne potrepštine o kojima se sanjalo. Putovalo se kroz cijelu kuću kao kroz katalog želja.
A osoblje? Osoblje je bilo dio predstave. Prodavateljice koje su znale svaku stavku, znale vašu majku i znale reći „nije to za vas, idemo naći nešto bolje”. To se danas ne može čuti ni na najboljem tečaju prodaje.
Izlozi u kojima se ogledalo vrijeme
Izlozi robnih kuća bili su časopisi na staklu: nova kolekcija, nova tehnika, nove igračke pred Novu godinu. Djeca su se lijepila za staklo kao muhe, roditelji su ubrzavali korak, a komšije su komentarisale „gle šta su izložili”. Robna kuća je bila i vjesnik: šta je u njoj, to je u svijetu.
A kada bi došli veliki popusti, nastajao je događaj. Redovi koji su se obilazili, roba koja je letjela s polica, i onaj osjećaj pobjede kada bi se domogli onog čarobnog platna koje se mjesecima čekalo.
Da li ste znali? Robne kuće u Jugoslaviji bile su i svojevrsni izložbeni salon jugoslovenske industrije: od Startas patika do najnovije tehnike, sve se moglo vidjeti pod jednim krovom.
Uz koje trenutke se sjećamo robnih kuća
Svako ima svoju robnu kuću, a trenuci su isti:
- kupovina garderobe za prvi dan škole, ozbiljna kao državni posao;
- izlog s igračkama pred Novu godinu, i ono „obećavam da ću biti dobar”;
- probavanje u kabini, s majkom koja komentariše kroz zavjesu;
- šetnja gradom subotom, gdje se u robnu kuću „samo svrne”;
- blagajna na kojoj se čekao ostatak, i račun koji se čuvao „za svaki slučaj”.
Bili su to izlasci koji nisu tražili novac da bi bili lijepi, dovoljno je bilo biti tamo.
Hramovi jedne epohe
Danas, kada se sve kupuje jednim klikom, sjećanje na robne kuće djeluje kao priča iz drugog svijeta. Ali onaj ko je stajao pred velikim izlogom, držeći majku za ruku, zna da klik nikada neće donijeti ono osjećanje, čekanje, čuđenje i radost kada se nešto konačno kupi.
Robne kuće nas podsjećaju da je i kupovina nekad bila društveni događaj: mjesto susreta, razgovora i ponosa. I da se sreća nekada nosila u papirnoj torbi s užetom.
A kako se vi sjećate robnih kuća? Koja je bila „vaša”, NAMA, Sarajka ili neka treća?
Pročitajte i: Startas i Borovo · Smoki · Nova godina i paketići
