Neke serije se gledaju, a neke se prepoznaju. „Grlom u jagode“ spada u ovu drugu grupu. Ko je odrastao šezdesetih i sedamdesetih, u njoj je vidio vlastitu sobu, vlastito društvo i vlastite nedoumice. Ko je gledao kasnije, dobio je najbolji mogući vodič kroz to kako je izgledalo odrastanje u jednom gradu koji se tek otvarao prema svijetu.
Priča prati Banu Bumbara i njegovo društvo kroz godine u kojima se sve čini moguće, a ništa nije sigurno. Nema velikih događaja ni dramatičnih obrta. Ima svakodnevice, čekanja, zaljubljivanja i odustajanja, a upravo je to ono što seriju čini istinitom.
Generacija uhvaćena u pravom trenutku
Serija je nastala u režiji Srđana Karanovića i pratila je mlade ljude u periodu kada se mijenjala muzika, moda i način razmišljanja. Gramofonske ploče, prve gitare, kafići i duge šetnje bili su okvir u kojem se odvijalo odrastanje jedne cijele generacije.
Ono što iznenađuje jeste koliko je taj portret ostao precizan. Iako su okolnosti danas potpuno drugačije, osjećaj nesigurnosti i želje da se nešto napravi od sebe prepoznatljiv je svakome ko je ikada imao dvadeset godina.
Bane Bumbar i likovi koje pamtimo
Branko Cvejić u ulozi Bane Bumbara stvorio je lik koji je istovremeno simpatičan i pomalo izgubljen. Nije klasični junak. On luta, mijenja planove, obećava i ne ispuni, ali mu publika oprašta jer u njemu vidi sebe.
Oko njega je društvo koje djeluje kao da je pokupljeno s ulice, a ne napisano za scenarij. Svaki lik ima svoju logiku i svoj način govora, pa dijalozi zvuče kao presnimljeni razgovori iz stvarnog života.
Da li ste znali? Serija je snimljena sredinom sedamdesetih godina i prati odrastanje kroz cijele šezdesete godine, pa svaka epizoda funkcioniše kao zasebna slika jednog vremena.
Uz šta se pamti ova serija
Kada se danas pomene, ljudi se najčešće sjete istih stvari:
- muzike koja je pratila radnju i zvučala kao muzička pozadina vlastite mladosti;
- soba s posterima i gramofonom kao centrom svijeta;
- rečenica koje su se prepričavale u društvu;
- osjećaja da se serija dešava u susjednoj ulici;
- tuge na kraju, jer se mladost u njoj završava kao i u životu.
To je razlog zašto je gledaoci i danas navode među najdražim domaćim serijama svih vremena.
Zašto i danas djeluje moderno
Serija nema potrebu da objašnjava ni da poučava. Ona samo pokazuje, i prepušta gledaocu da sam zaključi. Takav pristup tada nije bio uobičajen na televiziji, a i danas je rijedak.
Zbog toga se dobro drži. Kada se pusti danas, ne djeluje kao muzejski eksponat, nego kao priča koja bi se, uz male izmjene, mogla desiti bilo kada.
Muzika kao drugi glavni lik
Teško je govoriti o ovoj seriji bez pominjanja zvuka koji je nosi. Pjesme koje se čuju kroz epizode nisu tu kao ukras, nego kao oznaka vremena. Svaka godina donosi drugačiju muziku, pa se kroz nju prati i promjena raspoloženja glavnih likova.
Za gledaoce koji su tada bili mladi, to je bio dodatni sloj prepoznavanja. Čuli bi pjesmu i odmah znali o kojoj se sezoni života radi. Rijetko koja domaća serija je tako uspješno iskoristila muziku da ispriča ono što se dijalogom ne kaže.
Sjećanje koje se dijeli
Za mnoge ljude ova serija je zajednička uspomena. Pominje se u razgovoru i odmah se zna o čemu se priča, bez objašnjavanja i bez prepričavanja radnje.
To je najveći uspjeh koji jedno televizijsko djelo može postići. Ne da bude gledano, nego da postane dio načina na koji se jedna generacija sjeća same sebe.
