Postoje priče koje su generacije učile prije nego što su naučile čitati. Ime Boška Buhe bilo je jedno od njih. Dječak koji je postao simbol hrabrosti u ratnim godinama ušao je u udžbenike, u pjesme i na kraju na filmsko platno, gdje je dobio lice koje pamtimo.
Film o njemu bio je za mnoge prvi ozbiljan susret s temom rata. Nije bio prilagođen samo djeci, ali je bio napravljen tako da ga dijete može razumjeti. Zbog toga se gledao u školi, kod kuće i na televiziji, uvijek s istom tišinom u sobi.
Priča koja je postala simbol
Boško Buha bio je jedan od najmlađih učesnika Narodnooslobodilačke borbe i ostao je upamćen po hrabrosti u vrlo mladim godinama. Njegov lik vremenom je prerastao pojedinačnu biografiju i postao simbol djetinjstva prekinutog ratom.
Upravo zato je njegova priča imala posebnu težinu. Nije se radilo o velikom vojskovođi, nego o dječaku koji je bio otprilike istih godina kao gledaoci u učionici, što je svemu davalo sasvim drugu dimenziju.
Film koji nije štedio gledaoca
Ekranizacija u režiji Branka Bauera pristupila je temi ozbiljno. Nema uljepšavanja ni pretjeranog patosa. Rat je prikazan kao nešto teško i prljavo, a junaštvo kao niz odluka koje se donose u strahu.
Za mnoge gledaoce upravo je to bilo najjače. Umjesto herojske bajke, dobili su priču o ljudima koji se plaše, umaraju i ipak idu dalje. Takav pristup je film učinio trajnijim od mnogih sličnih ostvarenja.
Da li ste znali? Ime Boška Buhe godinama su nosile brojne škole, ulice i dječja pozorišta širom zemlje, pa je njegov lik bio prisutan u svakodnevnom životu mnogo šire od filma i udžbenika.
Kako se film pamti
Sjećanja na ovaj film obično idu uz nekoliko stvari:
- projekcije u školskoj sali i tišine koja bi zavladala;
- televizijskih repriza uz državne praznike;
- razgovora s roditeljima nakon gledanja;
- osjećaja da je glavni junak nečiji vršnjak;
- scena koje su djeci ostajale u glavi danima.
Bio je to film koji se nije gledao usput. Tražio je pažnju i najčešće ju je dobijao.
Vrijeme koje je oblikovalo priču
Partizanski film bio je važan dio tadašnje kinematografije i imao je svoju publiku, svoje zvijezde i svoj prepoznatljiv stil. U tom nizu, ovaj naslov izdvaja se time što u centar stavlja dijete, a ne vojsku.
Zbog toga se i danas gleda drugačije. Manje kao ratni spektakl, a više kao priča o tome šta rat radi onima koji su najmanje spremni da ga podnesu.
Kako se o ratu govorilo djeci
Tadašnja kinematografija imala je zadatak da o teškim temama govori i najmlađoj publici. To je bio osjetljiv posao, jer je trebalo pronaći mjeru između istine i onoga što dijete može podnijeti.
Ovaj film je tu mjeru pronašao tako što nije bježao od posljedica, ali ih nije ni pretvarao u spektakl. Gledaocu je ostavljeno da sam osjeti težinu, umjesto da mu se ona objašnjava. Zbog toga je ostao u pamćenju kao ozbiljno djelo, a ne kao školska obaveza.
Zašto se i dalje spominje
Generacije koje su odrastale uz ovaj film pamte ga po osjećaju, a ne po detaljima radnje. Ostaje utisak ozbiljnosti i tuge, ali i poštovanja prema nekome ko je bio hrabar u godinama kada se to najmanje očekuje.
To je razlog zašto se naslov i danas pominje kada se govori o domaćim filmovima koji su obilježili djetinjstvo cijele jedne zemlje.
