Bananice: banana u čokoladi koja je vrijedila zlata

Zelenkasti omot, kora koja se lomi uz zvuk koji se pamti, i ukus banane i čokolade koji se skupa slažu kao stari bračni par. Bananice, čokoladne, bananine, neponovljive, bile su slatkiš oko kojeg su se gradile strategije, sklapali dogovori i dijelila prijateljstva. Na pola, naravno. Uvijek na pola.

Jer bananica se nije jela sama, bar ne među prijateljima. Lomila se po sredini i davala drugu polovinu onome s kim se dijeli i zadnji. To je bio test odanosti koji je vrijedio više od bilo kojeg papira.

Slatkiš koji je imao oblik sreće

U moru slatkiša koji su nam bili na raspolaganju, bananica je imala poseban status: prepoznatljiv oblik, omiljen ukus i cijenu koja se mogla izdržati iz džeparca. Bili su to najljepši dani, i znali smo to dok smo ih živjeli.

Ukus je bio nešto između čokolade i sna: sladak, pun, s onom bananom koja se nikad nije mogla naći u prirodi ali nam nikad nije ni falila. Djeca bi prvo jela čokoladu, pa onda sredinu, pa onda, ništa, jer bi bananica već bila gotova i već bi se razmišljalo o sljedećoj.

Ekonomija školskog dvorišta

Bananice su u školskom dvorištu igrale ulogu kakvu danas igraju valute: dijelile su se, cucale, čuvale i ulagale. Postojale su i burze, „dam ti bananicu, a ti meni sličicu”, i banke, u vidu druga koji je čuvao rezervu u torbi. I sve je to radilo na povjerenju, jer je dogovor bio dogovor.

A onda su postojali i veliki dani: rođendani na kojima su se bananice dijelile cijelom razredu. Tada se vidjelo ko su pravi ljudi, jer podijeliti dvadeset bananica s razredom značilo je voljeti svijet.

Da li ste znali? Čokoladni slatkiši s ukusom banane bili su toliko omiljeni na prostorima bivše Jugoslavije da su ih proizvodile razne fabrike slatkiša, a svaka generacija brani da su baš „njihove” bananice bile prave.

Uz koje trenutke se sjećamo bananica

Slatkiši su uvijek nosili priče, a ove su najslađe:

• lomljenje na pola, i onaj trenutak kada se gleda ko je dobio veći dio;
• zvuk omota u tihoj učionici, koji je znao biti glasniji od profesora;
• džeparac koji se trošio po unaprijed dogovorenoj listi;
• put na more, s bananicama u papirnoj torbi;
• nedjeljne posjete baki, kod koje su bananice bile „samo za tebe”.

Bile su to male radosti, a malo radosti, kaže iskustvo, čine najveće sreće.

Slatko dokazano prijateljstvo

Danas, kada se nađu ljudi naše generacije, bananice se spominju s osmijehom i s onim posebnim sjajem. Jer one su bile više od slatkiša: bile su mjerilo. Onaj ko ti je dao pola bananice, taj ti je bio drug. A onaj ko ti je dao cijelu, taj ti je bio brat.

I zato, kada negdje vidimo bananicu, u radnji na ćošku ili u ruci djeteta, zastanemo na sekundu. I nije do slatkiša. Nego do svih onih pola koja smo nekome davali, i koja su nama davali.

A kako se vi sjećate bananica? Da li ste bili onaj koji dijeli na pola ili onaj koji čuva cijelu?