Novi Sad: grad na Dunavu koji je pio kafu sporije od svih

Grad u kojem se Dunav širi kao da se odmara. Grad s dva imena za sve, „naš grad”, i s jednom naročitom vještinom: umijećem da se sjedi u hladu, s kafom, i da se ne žuri nikuda. Novi Sad nije bio velika metropola, bio je veliki dom. I svi koji su u njega dolazili, brzo su naučili da sjednu.

Od Petrovaradinske tvrđave, koja stoji na brdu kao kruna, do Štranda, gdje se ljeti skida cijeli grad, Novi Sad je disao široko i mirno, onako kako dišu ravnice. A Dunav, Dunav se nikada nije mijenjao.

Tvrđava s satom koji ide krivo

Petrovaradinska tvrđava bila je igralište, vidikovac i ponos. Djeca su osvajala bedeme kao viteški grad, stari su šetali alejama, a mladi zalazili u podzemne hodnike o kojima su kružile priče dostojne filma. A onaj veliki sat na tornju, s kazaljkom za sate i onom drugom, koja ide svojim ritmom, bio je jedan od najpoznatijih prizora u cijeloj državi.

Sa zidina se vidio cijeli grad: krovovi Bačke, plavo Dunava, i ona tiha, šarena gradska vreva ispod. Tamo gore, uz bokal vina i gitaru, ispisane su hiljade mladih obećanja. Neka od njih, kažu, vrijede i danas.

Štrand, kej i gradske kafane

Ljeti je cijeli grad živio na Dunavu. Štrand, velika, zelena plaža na lijevoj obali Dunava, bila je mjesto gdje se učilo plivati, gdje su se sklapala prva prijateljstva i gdje se sladoled jeo brže nego što se topio. A kejem se šetalo kao po modnoj pisti: javno, da te vide i da vidiš.

A kafane? Novosadske kafane bile su škole života: uz pjevanje i tamburu, uz ćevape i „još jednu”, tu su se rješavale sve državne tajne i porodične tajne, naravno, uz punu diskreciju konobara koji je sve čuo i ništa nije ponovio.

Da li ste znali? Štrand na Dunavu važi za jednu od najuređenijih plaža na cijelom toku rijeke, a Novosađani su ga voljeli toliko da se o njemu pričalo u cijeloj državi, pa je „ići na Štrand” bio razlog za putovanje i za one iz drugih gradova.

Uz koje trenutke se sjećamo Novog Sada

Svako ima svoj Novi Sad, a zajednički trenuci se lako nađu:

• prelazak preko Dunava, s obaveznim gledanjem u vodu;
• penjanje na tvrđavu po bilo kojem povodu, i bez povoda;
• šećer u kafi koji se miješa dok se ne ohladi, jer se ne žuri;
• prvi skok u Dunav s obale, uz bodrenje cijele plaže;
• zimske večeri pod uličnim lampama, kad grad postane bajka.

Novi Sad je znao biti lijep bez truda, i baš zato je ulazio u srca.

Grad koji i dalje čeka

Za nas koji smo otišli, Novi Sad je ostao adresa djetinjstva i mladosti. Kada se vratimo, a vraćamo se svi, makar u mislima, grad nas dočeka isto: mirno, toplo, s onim novosadskim „sedite, svratite”. I nema bolje dobrodošlice.

A Dunav? Dunav teče i dalje, širok i strpljiv, noseći prema moru sve naše godine. I nekako vjeruje da ćemo se vratiti. A mi hoćemo, jer kuća je kuća, makar bila na obali jedne velike, spore rijeke.

A kakav je vaš Novi Sad? Da li ste na Štrandu naučili plivati ili na tvrđavi proveli najljepše večeri?