Svadbe: barjak, stari svat i veselje koje je trajalo tri dana

Kada bi se čula truba i krenuo barjak, znalo se: danas se ne radi, danas se slavi. Svadba u našim krajevima nije bila događaj, bila je institucija. Počinjala je prije vjenčanja, trajala je poslije vjenčanja, a pričalo se o njoj godinama. Jer kada se kod nas neko ženi ili udaje, to se radi kako treba, ili se ne radi.

Svatovi su se skupljali u zoru, kitili se ružama i mirtama, vezivali barjak i kretali po mladu. Uz trubu, tamburu ili harmoniku, zavisno od kraja, ali uvijek s onim istim žarom: da se pothvat koji predstoji uljepša muzikom i pjesmom.

Od kuće do kuće: ceremonija puta

Svadba je bila putovanje s postajama. Prvo se išlo po mladu, s pregovorima, s „otkupom”, s onim glumljenim preprekama koje su svi znali napamet, a svi su glumili iznenađenje. Pa svatovi, pa ručak, pa kolo, pa večera, pa opet kolo. Svaka postaja imala je svoje junake: starog svata koji je držao red, barjaktara koji je nosio barjak, i djevera koji je morao sve znati, ili bar tako reći.

A gozba? Gostioničari i kuharice na svadbama bili su pravi majstori: supa, sarma, pečenje, torta koja se nosila kao relikvija. Jelo se što domaćini dadoše, a domaćini su davali sve, jer je čast naređivala da se nikom ne rekne „nema”.

Kolo koje je spajalo generacije

Kolo, to je bilo srce svadbe. U njega se ulazilo bez poziva: dovoljno je bilo pružiti ruku. U kolu su igrali i mladi i stari, i oni koji su znali i oni koji su mislili da znaju. Nije bilo važno kako se igra, važno je bilo da se igra. A kada bi muzika zasvirala onu pravu, i najstariji bi ustali s klupe: „e, ovu sam igrao kad sam bio mlad”.

I tako su se, u jednom kolu, sretale generacije koje se inače nisu sretale. To je bila čarolija svadbe: za jedan dan, svi su bili jedna familija.

Da li ste znali? Na svadbama u mnogim krajevima bivše Jugoslavije običaj „krađe mlade” bio je toliko ozbiljno vođen da su se prave taktike smišljale sedmicama unaprijed, a „otkup” je često završavao pjesmom, plesom i pratnjom cijele svatovske povorke.

Uz koje trenutke se sjećamo svadbi

Svako ima svadbu koju pamti, a ovi trenuci su svima zajednički:

• buđenje uz trubu i pjesmu pod prozorom;
• stari svat s buketom i s govorom koji nikad nije kraći od pola sata;
• prvi ples mladenaca, i suze majki uz sto;
• jelo koje se nikad nije prestajalo donositi;
• zora, umorni svatovi, i ona posljednja pjesma, „još samo jednu”.

Bila su to slavlja koja su znala šta slave: život, ljubav i zajednicu.

Veselje koje se pamti po ljudima

Danas, kada se nađe naša generacija, svadbe se prepričavaju kao istorijski događaji: „a sjećaš li se kada se ženio taj i taj, kad je otac zaigrao na stolu?” I svaka priča počinje sa smijehom, a završava s nečim toplim u grudima. Jer svadbe su nam bile velika škola radosti.

Podsjećaju nas na vrijeme kada se slavilo zajedno, bez pozivnica po mjeri, bez foto-aparata na svakom koraku, ali s osmijehom na svakom licu. I s pjesmom koja se, negdje u nama, i danas čuje.

A kako se vi sjećate svadbi iz tog vremena? Šta vam je najdraža uspomena, kolo, gozba ili zora sa svatovima?