Prvi takt i odmah se zna: ovo je EKV. Gitara koja zvoni kao kiša po limu, glas koji ne viče nego svjedoči, i tekstovi koji su se mogli čitati kao poezija, jer su i bili poezija. Ekatarina Velika nije bila bend za jedno slušanje; bila je bend za cijeli život. Ko im je jednom ušao u svijet, taj se više nije iselio.
Milan Mladenović i Margita „Magi” Stefanović napravili su duo kakav se rađa jednom u nekoliko generacija: on s glasom i gitarama, ona s klavirom koji je zvučao kao zvono neke druge, više katedrale. Zajedno, zvuk koji je i danas, decenijama kasnije, nedostižan.
Beograd, osamdesete: grad koji je imao svoj zvuk
EKV je nikao u Beogradu početkom osamdesetih, iz pepela novog talasa, ali je brzo prerastao sve šablone. Njihova muzika bila je urbana na način koji se ne može napraviti po narudžbi: zidovi, mostovi, kiša, ulica, noć. Album „Ljubav” iz 1987. godine donio je bendu status koji se više nije poljuljao, ploča koju je imala svaka soba ozbiljne mlade osobe u bivšoj državi.
Pjesme poput „7 dana” i „Budi sam na ulici” postale su himne generacije koja je odrastala uz njih, ne zato što su bile glasne, nego zato što su bile tačne. U tri i po minuta stalo bi se sve: grad, samoća, nade i ona čudna, divna tuga koja ide uz mladost.
Koncerti na kojima se znalo sve
Ko je bar jednom vidio EKV uživo, taj zna šta znači „atmosfera”. Njihovi koncerti nisu bili svirke, bili su rituali. Publika je znala svaku riječ, svaku pauzu, svaki Milanov pogled preko publike. A kada bi krenula poznata uvodna melodija, dvorana bi se dizala kao jedna osoba.
Bend je, kao i svi veliki, imao i svoje teške trenutke. Milan je prerano otišao 1994. godine, a Magi nekoliko godina kasnije. Ali ono što su ostavili nije moglo biti ugašeno, ploče su ostale, pjesme su ostale, a s njima i cijela jedna era koja se, kada se EKV pusti, vrati za nekoliko taktova.
Da li ste znali? Album „Ljubav” iz 1987. kritika i slušaoci redovno biraju među najboljim izdanjima jugoslovenske rokscene, a pjesme s te ploče i danas, nakon gotovo četrdeset godina, ispunjavaju dvorane na svakom koncertu na kojem se poklone EKV-u.
Uz koje trenutke se sjećamo EKV-a
Svaka generacija ima svoj bend-ključ, a za mnoge od nas to je bio EKV:
- prvo preslušavanje ploče kod druga koji je imao „pravi” gramofon;
- kasete s crnim paukovima nacrtanim flomasterom po omotu;
- večeri kada se pustio EKV „da bude lijepo”, i bilo je lijepo;
- učenje tekstova iz zaboravljenih svesaka, s pogrešnim stihovima koji su bili bolji od pravih;
- susreti godinama kasnije, u tuđini, kada bi jedan stih spojio dva potpuna stranca.
To je bila muzika koja se nije trošila, nego je sa čovjekom rasla.
Vremenska kapsula koja se otvara svakog dana
Danas, bilo gdje u svijetu, dovoljno je nekoliko taktova EKV-a pa da nestanu sve distance. Jedna pjesma, i evo nas u nečijoj sobi, s posterima po zidu i cijelim životom pred nama. To je snaga koju imaju samo najveći: njihova muzika postaje mjesto gdje se uvijek možemo naći.
EKV nas podsjeća da neke stvari ne zavise od vremena ni od granica. Pjesma koja je tačna, ostaje tačna zauvijek.
A kako se vi sjećate EKV-a? Koja vam je pjesma najdraža i da li ste ih gledali uživo?
Pročitajte i: Azra · Riblja Čorba · Bijelo dugme
