Ima gitarista koji sviraju note i onih koji sviraju rečenice. Radomir Mihajlović Točak pripada drugoj vrsti. Njegova gitara nikada nije bila samo pratnja, nego glas koji priča priču, ponekad tiho i pažljivo, a ponekad tako glasno da se čuje kroz cijeli grad.
Bend Smak, osnovan u Kragujevcu početkom sedamdesetih, donio je nešto što tada nije bilo uobičajeno: ozbiljnu muzičku ambiciju. Dugi instrumentali, složeni aranžmani i pjesme koje su tražile pažnju slušaoca. Za mnoge je to bio prvi susret s idejom da rok može biti i umjetnost.
Gitara kao potpis
Točkov način sviranja prepoznaje se odmah. Ton je gust, fraza je promišljena, a solo dionica nikada ne djeluje kao vježba brzine, nego kao dio priče. Generacije gitarista s ovih prostora učile su upravo na tim snimcima, pokušavajući dokučiti kako se to postiže.
Uz njega, bend je imao i moćan vokal i ritam sekciju koja je znala nositi složene aranžmane. Kada se sve to spoji, dobije se zvuk koji je bio ravnopravan s onim što se u to vrijeme slušalo u svijetu.
Albumi koji su podigli mjeru
Album „Crna dama“ i pjesma „Ulazak u harem“ ostali su referentne tačke domaće rok scene. Na tim snimcima se čuje bend koji ne pravi kompromise i publika koja je spremna da sluša pažljivo, a ne samo da čeka refren.
Zanimljivo je da su te pjesme bile i popularne i zahtjevne. Uspijevale su doći do najšire publike, a da pritom ne izgube ništa od muzičke složenosti. Takav balans rijetko kome polazi za rukom.
Da li ste znali? Smak je osnovan u Kragujevcu, gradu koji se češće pamti po fabrici automobila, pa je bend za mnoge postao dokaz da velika muzika može nastati i izvan tadašnjih velikih centara.
Kako se slušao Smak
Slušanje ovog benda imalo je svoja pravila:
- ploča se puštala od početka do kraja, bez preskakanja;
- pojačavalo se tačno na onom mjestu gdje ulazi solo;
- omot se držao u ruci i čitao dok muzika svira;
- raspravljalo se satima ko je bolji gitarista i zašto;
- uvijek se našao neko ko tvrdi da je bio na tom koncertu.
To je bio ritual, a ne samo zabava. Muzika je tražila vrijeme i pažnju, pa je i ostala dublje u sjećanju.
Kada je ploča bila događaj
Izlazak novog albuma tada nije bio samo vijest, nego mali događaj u kvartu. Čekalo se, raspitivalo se po prodavnicama, a onaj ko bi prvi došao do ploče imao je obavezu da je pusti cijelom društvu.
Uz to je išao i omot, koji se proučavao dok muzika svira. Čitala su se imena muzičara, gledale fotografije i tražili detalji. Danas se muzika dobija u sekundi, pa je teško objasniti koliko je to čekanje doprinosilo utisku.
Ozbiljnost koja nije bila poza
Bend je tražio mnogo i od sebe i od publike. Probe su bile duge, aranžmani zahtjevni, a snimanje se radilo dok se ne postigne ono što je zamišljeno. U vremenu kada je bilo lakše napraviti kratku pjesmu za radio, oni su išli težim putem.
Ta posvećenost čuje se na snimcima. Nema mjesta koja djeluju kao popunjavanje vremena. Svaka dionica ima razlog da bude tu, pa se ploče i nakon toliko godina slušaju bez osjećaja da je nešto zastarjelo.
Nasljeđe koje traje
Danas, kada je sve dostupno u sekundi, ovakve ploče djeluju kao poziv da se uspori. Da se sjedne, sluša i pusti pjesmi da se razvije do kraja.
Zbog toga Smak nije samo uspomena, nego i podsjetnik kako se nekada pravila muzika. S mnogo rada, s velikim ambicijama i s vjerom da publika zaslužuje najbolje što muzičar može dati.
