Kada se govori o počecima domaćeg rocka, jedno ime se ponavlja kao temelj na kojem su drugi gradili. YU grupa svira od početka sedamdesetih i predstavlja rijedak primjer benda koji je preživio sve promjene, a da nije mijenjao ono što ga čini prepoznatljivim.
U srcu svega su braća Dragi i Žika Jelić, gitara i bas-gitara koje se prepliću i razumiju bez riječi. Taj zvuk, pomalo grub i pomalo svečan, odmah se prepozna. Nije slučajno što su generacije gitarista upravo na njihovim pjesmama učile prve rifove.
Bend koji je otvarao put
Kada su počinjali, rok muzika kod nas još je tražila svoje mjesto. Trebalo je hrabrosti svirati glasno i pjevati na svom jeziku, u vremenu kada je najveći dio publike slušao nešto sasvim drugo. YU grupa je to radila bez izvinjavanja i bez oponašanja.
U njihovoj muzici čuje se i nešto naše, melodija koja vuče na staru pjesmu iz ovih krajeva. Taj spoj tvrde gitare i domaćeg melosa postao je zaštitni znak i pokazao da se ne mora birati između svjetskog zvuka i vlastitog porijekla.
Pjesme koje se prenose s koljena na koljeno
„Kosovski božuri“, „Nona“ i druge pjesme davno su izašle iz okvira jedne generacije. Danas ih pjevaju i oni koji su rođeni mnogo poslije, što je najbolji dokaz da su ušle u zajedničko pamćenje.
Koncerti su im uvijek bili poseban doživljaj. Bez velike scenografije i bez suvišnih riječi, samo bend i pjesme. Publika bi preuzela refrene, a dvorana bi na trenutak izgledala kao jedno veliko okupljanje ljudi koji se možda i ne poznaju, ali znaju iste stihove.
Da li ste znali? YU grupa je osnovana početkom sedamdesetih godina i spada među najdugovječnije rok sastave s ovih prostora, uz postavu koja je decenijama ostala vezana za braću Jelić.
Zašto ih pamtimo
Ovaj bend se pamti po nizu sitnica koje su bile dio odrastanja:
- po prvom rifu koji se učio na pozajmljenoj gitari;
- po ploči koja je stajala na vrhu gomile, uvijek pri ruci;
- po koncertima u domovima kulture i sportskim dvoranama;
- po starijem bratu koji je objašnjavao zašto je ovo važno;
- po refrenima koji su se pjevali na izletu, oko vatre.
Sve su to male stvari, ali upravo od njih se sastoji ono što zovemo nostalgijom.
Škola za one koji su došli poslije
Uticaj ovog benda mjeri se i time koliko su ih drugi slušali. Mnogi muzičari koji su kasnije napravili svoje karijere priznaju da su prve stvari naučili upravo s njihovih ploča, presnimavajući dionice dok ih ne uhvate tačno.
Njihov zvuk postao je neka vrsta zajedničkog jezika za domaće gitariste. Kada neko zasvira određeni tip rifa, odmah se zna odakle to dolazi. Rijetko koji bend s ovih prostora može reći da je ostavio tako jasan potpis na generacije koje su ga naslijedile.
Vjernost jednom zvuku
Kroz decenije rada mnogi su ih savjetovali da se prilagode novim modama. Kada je dolazio disko, pa novi talas, pa sve ono poslije, uvijek je postojao pritisak da se promijeni pravac. Oni to nisu radili.
Ta tvrdoglavost pokazala se kao prednost. Publika je tačno znala šta dobija, a bend nije morao objašnjavati zaokrete. Danas, kada se mnoge tadašnje moderne ploče slušaju s nelagodom, njihove i dalje zvuče ravno i iskreno.
Temelj koji i dalje stoji
Mnogi bendovi su došli i otišli, a ovaj je ostao. Bez velike pompe, bez stalnog dokazivanja, jednostavno radeći ono što zna najbolje. Zbog toga ih mlađi muzičari i danas spominju s poštovanjem.
Ako neko traži mjesto gdje počinje priča o našem rocku, ovdje je jedna od najsigurnijih adresa. Gitare koje su brujale prije više od pola vijeka i dalje zvuče kao da su snimljene jučer.
