Kada bi Tereza zapjevala na festivalu, nastupala je ona posebna vrsta tišine, ona koja zna da dolazi veliki glas. Tereza Kesovija bila je umjetnica u pravom smislu: glas koji je mogao sve, od šansone do velikih balada, i scenska pojava koja se nije nalazila, stvarala se godinama.
A za publiku, ona je bila jednostavno: Tereza. Glas iz Dubrovnika koji je pjevao na svim jezicima bivše države, i na još nekima, i koji se jednako dobro slušao u Ljubljani i u Skoplju.
Od Dubrovnika do pariških bina
Život Tereze Kesovije bio je put kakav se ne priča često: rođena u Dubrovniku, školovana u muzici, a onda, Pariz. U gradu svjetla gradila je karijeru pjevajući francusku šansonu, na jeziku koji je savršeno savladala, pred publikom koja zna što je dobar glas. I uspjela je, kao naša zemljakinja u srcu Evrope.
A onda se vratila kući, i donijela Evropu sa sobom. Njeni nastupi na našim festivalima bili su događaji: Tereza je donosila onaj francuski šarm i veliku školu pjevanja, ali s pjesmama koje su govorile našim jezikom i našim temama.
„Nono, dobri moj nono”: pjesma koja postoji zauvijek
Ako je trebalo izabrati jednu pjesmu koja definiše Terezu, mnogi bi rekli: „Nono, dobri moj nono”. Ta pjesma, topla, tužna, o djedu i o moru, postala je klasika koja se prenosi s generacije na generaciju. Ko je čuje jednom, pamti je cijeli život; a ko je izgovorio „nono”, taj zna šta ta riječ znači u srcu.
A Eurovizija? Tereza je na njoj nastupila za dvije zemlje, što se ne dešava često: 1966. godine predstavljala je Monako, a 1972. našu državu. Takva je bila njena evropska klasa: pjevala je svuda, a ostala naša.
Da li ste znali? Tereza Kesovija spada među rijetke izvođače koji su na Euroviziji nastupali za dvije različite zemlje, dokaz njene međunarodne klase, ali i činjenice da je veliki glas uvijek veći od granica.
Uz koje trenutke se sjećamo Tereze
Njena muzika pratila je svečane i tihe trenutke:
- festivali koje se gledalo s cijelom familijom;
- ploče i singlice koje su bile ponos zbirke;
- večeri kad se „mora” nešto ozbiljno i lijepo;
- pjesmu o nonou koja je znala rastužiti cijelo dvorište;
- ponos što je „naša” pjevala tamo gdje se pjeva svjetski.
Bio je to glas koji se slušao s respektom, i pamtio s ljubavlju.
Velika dama naše muzike
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, Tereza je podsjetnik na vrijeme kada je muzika znala biti i velika i naša istovremeno. Kada se negdje čuje onaj glas, zastanemo, jer znamo: to je škola, to je klasa, to je vrijeme kada smo svi bili ponosni na iste pjevače.
A „Nono, dobri moj nono”? Ta pjesma će ostati koliko i more o kojem pjeva. I koliko i mi koji smo uz nju odrasli.
A kako se vi sjećate Tereze Kesovije? Koja vam je pjesma najdraža, ona o nonou ili neka druga?
Pročitajte i: Oliver Dragojević · Splitski festival · Dubrovnik
