Ima filmova koji se gledaju, i onih koji se žive. „Tko pjeva zlo ne misli”, ona topla zagrebačka priča o jednoj familiji iz tridesetih godina, o tati, majci, sinu i komšiluku, pripada drugoj vrsti. Taj film se ne gleda: taj film se posjećuje. Svaki put iznova, kao da svraćamo na kahvu kod dobrih starih poznanika.
Radnja je jednostavna: život jedne obične familije, male radosti, male svađe, koncerti, izlasci, škola, komšije. Ali upravo u toj jednostavnosti leži genij: jer to nije bila „obična familija” na ekranu, to smo bile sve naše familije.
Zagreb između dva vremena
Film je uhvatio grad u jednom posebnom trenutku, između starog i novog, između kaldrme i asfalta, između gas-lampe i neona. Taj Zagreb s biciklima, trgovačkim radnjama, nedjeljnim šetnjama i koncertima činio se, i danas se čini, kao mjesto u koje bi se svako vratio. I zato se film gleda i kao najtoplija razglednica grada.
A muzika! Pjesme iz filma postale su evergreeni, one se pjevaju i danas, na svadbama i okupljanjima, često bez da ljudi znaju da pjevaju film. Toliko je taj film ušao pod kožu jedne kulture da se više ne razlikuje od života.
Rečenice koje žive svojim životom
„Tko pjeva zlo ne misli” dao je citate za sve prilike. Iz njega se citira u radnji, u kafani, na porodičnim okupljanjima. Rečenice su postale dio govora, i to je, za film, najveći orden. Jer kada tvoje rečenice ljudi govore bez da znaju odakle su, onda si postao klasika.
A humor? Humor je blag, topao, bez ijedne zle namjere. Smije se malim stvarima, i baš zato pogađa velike. To je komedija u kojoj nema ni psovke ni udarca, a nasmije do suza. Takve su rijetke, i zato se ovaj film prenosi s koljena na koljeno.
Da li ste znali? „Tko pjeva zlo ne misli” nastao je po motivima starije zagrebačke priče, a njegove pjesme i scene toliko su se ukorijenile da se film danas čuva kao jedno od najomiljenijih domaćih ostvarenja, koji se gleda u svakoj generaciji iznova.
Uz koje trenutke se sjećamo filma
Film se gledao svake godine negdje, a pamti se uz:
- nedjeljne termine kad se cijela kuća skupi;
- smijeh roditelja koji su film znali napamet;
- replike koje su postale odgovori na sve u životu;
- prvu ljubav na ekranu koja se gledala kroz prste;
- onaj kraj koji se zna, a opet se gleda.
Bio je to film koji se gledao kao porodični album: sve slike poznate, a opet drage.
Klasik koji spaja generacije
Danas, kada se negdje pusti „Tko pjeva zlo ne misli”, dešava se čudo: djeca sjede uz djedove, i svi se smiju istim mjestima. To rade samo najveći filmovi, oni koji ne stare jer govore o onome što ne stari: o porodici, o gradu, o malim radostima.
A za nas daleko od kuće, taj film je povlastica: sat i pol u Zagrebu koji više ne postoji, ali koji je, zahvaljujući kameri, uvijek tu. Prvo kahva, pa film. I sve je opet na svom mjestu.
A kako se vi sjećate „Tko pjeva zlo ne misli”? Koja vam je scena najdraža i koja rečenica se kod vas kod kuće citirala?
Pročitajte i: „Ko to tamo peva” · „Maratonci” · „Bolji život”
