Postoje dječje emisije koje zabavljaju i one koje ostanu u glavi cijeli život. „Poletarac“ je bio ovo drugo. Napravljen s idejom da se djeci ne govori s visine, taj program je pretpostavljao da dijete može razumjeti mnogo više nego što se obično misli.
Emisija je nosila ime dječjeg lista koji je uređivao Duško Radović, pisac koji je znao kako se razgovara s djecom. Njegove rečenice bile su kratke, jasne i često mudrije nego što su na prvi pogled djelovale, pa su ih pamtili i odrasli.
Emisija koja je poštovala dijete
Najvažnija osobina programa bila je ozbiljnost prema publici. Nije bilo tepanja ni pretjerane slatkoće. Djeci se obraćalo normalno, kao malim ljudima koji imaju svoje mišljenje i svoja pitanja.
Takav pristup bio je rijedak i tada, a i danas je. Zbog toga se emisija pamti kao nešto što je djecu podizalo, umjesto da ih zabavlja na najlakši mogući način.
Duško Radović i rečenice koje ostaju
Radović je imao dar da u nekoliko riječi kaže ono za šta drugima treba cijeli pasus. Njegove misli o djetinjstvu, o roditeljima i o svakodnevnom životu i danas se prenose i citiraju.
Pisao je i za odrasle, a njegov rad na radiju ostao je jednako upamćen. Ipak, za generacije koje su odrastale uz njegove tekstove, on je prije svega bio glas koji ih je shvatao ozbiljno.
Da li ste znali? Osim rada na dječjem programu, Duško Radović je poznat i po kratkim jutarnjim porukama na radiju, koje su postale dio svakodnevice mnogih slušalaca i citiraju se i danas.
Zašto je ostavio trag
Program se pamti po nekoliko stvari:
- po vedrim bojama i jednostavnoj scenografiji;
- po pjesmicama koje su se učile napamet;
- po rečenicama koje su imale i drugo značenje;
- po tome što su ga roditelji gledali zajedno s djecom;
- po osjećaju da je dijete ravnopravan sagovornik.
Zbog toga je emisija nadživjela svoje vrijeme i ostala tema razgovora među generacijama.
Dječji program kao ozbiljan posao
Tadašnja televizija ulagala je u dječji program mnogo pažnje. Angažovani su pisci, kompozitori i glumci, a rezultat su bile emisije koje su imale i obrazovnu i umjetničku vrijednost.
Danas se to često navodi kao primjer kako se radilo kada je cilj bio odgojiti publiku, a ne samo je zadržati pred ekranom.
Jezik koji djeca razumiju
Najteže je pisati jednostavno. Radović je to znao bolje od većine, pa su njegove rečenice kratke, a značenje šire nego što izgleda na prvi pogled.
Zbog toga su njegovi tekstovi funkcionisali na dva nivoa. Dijete bi razumjelo priču, a odrasli bi u istoj rečenici čuli nešto sasvim drugo. Taj dvostruki sloj razlog je zašto se njegov rad i danas čita i prepričava.
Ono što ostaje
Generacije koje su odrastale uz ovaj program pamte ga po osjećaju sigurnosti i vedrine. Bio je to dio dana koji se čekao i koji se nije propuštao.
A rečenice koje su tada zvučale kao šala, s godinama su dobile sasvim drugu težinu. Upravo po tome se prepoznaje dobar pisac za djecu.
