Postoje filmovi koje gledate jednom, a pamtite zauvijek. „Variola vera“ je upravo takav. Napet, neugodan i vrlo precizan, taj film je uzeo stvarni događaj i pretvorio ga u priču o tome kako se ljudi ponašaju kada se pojavi opasnost koja se ne vidi.
Radnja je smještena u bolnicu u kojoj se pojavljuje oboljeli pacijent, a ubrzo postaje jasno da je riječ o bolesti za koju niko nije spreman. Ono što slijedi nije klasična drama, nego hladan prikaz sistema pod pritiskom.
Film zasnovan na stvarnom događaju
Priča se oslanja na epidemiju velikih boginja koja je početkom sedamdesetih pogodila zemlju i izazvala veliku mobilizaciju zdravstva. Bio je to događaj koji su mnogi zapamtili po masovnom vakcinisanju i karantinu.
Film ne pokušava biti dokumentarac. On koristi taj okvir da bi postavio pitanje kako se ponašaju ljudi kada strah uđe u prostoriju, i ko tada preuzima odgovornost, a ko bježi.
Bolnica kao zatvoreni svijet
Najveći dio radnje odvija se u zgradi iz koje se ne može izaći. Hodnici, sobe i stepeništa postaju scena na kojoj se ogoljavaju karakteri. Neki likovi pokažu hrabrost, drugi sebičnost, a većina se koleba.
Režija Gorana Markovića drži napetost bez velikih efekata. Dovoljni su tišina, pogled i zvuk koraka u praznom hodniku da se stvori nelagoda koja traje do kraja.
Da li ste znali? Film je snimljen početkom osamdesetih, a inspirisan je stvarnom epidemijom velikih boginja koja je desetak godina ranije pogodila Jugoslaviju i izazvala jednu od najvećih zdravstvenih akcija u zemlji.
Zašto je film bio ispred svog vremena
Mnogo prije nego što su takve teme postale svakodnevne, ovaj film je otvorio pitanja koja i danas zvuče poznato:
- kako sistem reaguje kada se pojavi nepoznata opasnost;
- šta se dešava s ljudima zatvorenim na jednom mjestu;
- ko donosi odluke i po koju cijenu;
- kako se širi strah, brže od same bolesti;
- koliko vrijedi profesionalna odgovornost pod pritiskom.
Zbog toga se film danas gleda s posebnim osjećajem prepoznavanja.
Gluma koja nosi napetost
Snaga filma je i u ansamblu. Nema jednog glavnog junaka koji rješava situaciju. Umjesto toga, prati se više likova, a svaki dobija dovoljno prostora da pokaže svoju stranu.
Takav pristup pojačava utisak da se radi o stvarnim ljudima, a ne o filmskim tipovima. Zbog toga je i završetak teži nego što bi bio u klasičnom trileru.
Zvuk i slika koji stvaraju nelagodu
Film ne koristi uobičajene trikove žanra. Nema iznenadnih upada muzike ni scena napravljenih da preplaše. Umjesto toga, napetost se gradi strpljivo, kroz prazne hodnike, duge kadrove i razgovore koji se vode previše mirno.
Takav pristup ostavlja jači utisak. Gledalac se ne trza, nego mu postepeno postaje nelagodno, i taj osjećaj ostaje i nakon što film završi. To je razlog zašto ga mnogi pamte kao jedan od najneugodnijih domaćih filmova, u najboljem smislu.
Naslov koji se ne zaboravlja
Iako nije bio klasičan hit za široku publiku, ovaj film je s godinama dobio status ozbiljnog i važnog ostvarenja. Navodi se kao primjer domaćeg filma koji se uspješno nosi sa žanrom.
Za one koji ga se sjećaju iz djetinjstva, ostao je i po neugodnom osjećaju koji je ostavljao. To je znak da je film uradio tačno ono što je namjeravao.
