Prije nego što je zabava postala dostupna u svakom trenutku, postojale su emisije koje su okupljale cijelu porodicu u isto vrijeme pred istim ekranom. Kviskoteka je bila jedna od najomiljenijih, jer je uspjela biti i takmičenje i zabava i prilika da se nešto nauči.
Formula je bila jednostavna: pitanja, takmičari i voditelj koji sve drži pod kontrolom. Ali izvedba je bila ta koja je emisiju podigla iznad prosjeka i pretvorila je u obavezan termin.
Voditelj koji je bio garancija
Oliver Mlakar bio je lice emisije i jedan od najprepoznatljivijih televizijskih voditelja svog vremena. Miran, precizan i uvijek pristojan, vodio je program bez vike i bez pretjerivanja.
Upravo je ta smirenost davala emisiji ozbiljnost. Takmičari su se osjećali poštovano, a gledaoci su imali osjećaj da gledaju nešto uredno i pouzdano, što je tada mnogo značilo.
Kviz koji se igrao i kod kuće
Najveća draž bila je u tome što se moglo igrati zajedno s takmičarima. U svakoj kući neko bi glasno odgovarao, neko bi se svađao oko tačnog odgovora, a neko bi tvrdio da je znao prije nego što je pitanje pročitano do kraja.
Tako je emisija postala porodična aktivnost. Nije se samo gledala, nego se u njoj učestvovalo, što je razlog zašto se pamti toplije od mnogih drugih programa.
Da li ste znali? Kviskoteka je godinama bila jedan od najgledanijih zabavnih programa na tadašnjoj televiziji, a njen voditelj Oliver Mlakar postao je jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica u zemlji.
Zašto se pamti s toplinom
Sjećanja na ovu emisiju obično uključuju:
- cijelu porodicu okupljenu u isto vrijeme pred televizorom;
- svađe oko toga ko je prvi znao odgovor;
- osjećaj ponosa kada se pogodi teško pitanje;
- prepoznatljivu špicu koja je najavljivala početak;
- komentare o tome kako bi mi bili bolji takmičari.
Sve su to sitnice, ali upravo one čine razliku između programa koji se gleda i programa koji se pamti.
Televizija koja je spajala
U vremenu kada je bilo malo kanala, zajedničko gledanje bilo je normalno. Emisije poput ove imale su ulogu koju danas teško može preuzeti bilo šta, jer su okupljale ljude različitih godina oko istog sadržaja.
Zbog toga nostalgija za takvim programima nije samo nostalgija za kvizom. Ona je i sjećanje na vrijeme kada se zabava dijelila, a ne konzumirala sama.
Znanje kao vrijednost
Jedna od stvari koja se danas posebno cijeni jeste to što je emisija slavila znanje. Takmičari su bili obični ljudi različitih zanimanja, a njihova prednost bila je u tome što su čitali i pamtili.
Za djecu koja su gledala, to je bila tiha poruka da se učenje isplati i da je lijepo znati stvari. Bez predavanja i bez moralisanja, emisija je slala poruku koju su mnogi roditelji rado podržavali.
Nasljeđe jednog formata
Kvizovi su i danas popularni, ali rijetko koji ima onu mješavinu pristojnosti, znanja i mirnoće koja je krasila ovaj program.
Možda je baš zato ostao zapamćen kao standard po kojem se mjere svi kasniji pokušaji. Jednostavan, ali urađen s poštovanjem prema gledaocu.
