Zvuk zatvaranja vrata koji je zvučao ozbiljno, gotovo svečano. Pozadina dovoljno široka za cijeli frižider, a platno sjedišta koje se ljeti lijepilo za noge. Zastava 128, ili, kako smo je svi zvali, „Osmica”, bila je auto u koji smo stajali kao u cipelu: rasteš, a ona ostaje ista, vjeran i spreman na još hiljadu kilometara.
Dok je Fića bio prvi auto mladog čovjeka i simbol skromnih početaka, Osmica je bila sljedeći korak, auto porodice, auto odmora, auto koji je značio da ste se snašli u životu. Četiri vrata, prtljažnik u koji je stajalo sve za more, i motor koji se nije dao pokolebati ni vrelinom Bačke ni zimom Romanije.
Kragujevac napravi sedan za cijelu zemlju
Zastava 128 nastala je po licenci poznate italijanske konstrukcije, ali ju je kragujevačka fabrika prilagodila našim putevima, našim gorivima i najviše, našim džepovima. Jednostavna, čvrsta i jeftina za održavanje, brzo je postala jedan od najrasprostranjenijih automobila u zemlji.
Njen nadimak, „Osmica”, prihvaćen je svugdje jednako srdačno, od Vojvodine do Makedonije. Mehaničari su je voljeli jer se na njoj znalo sve; vozači su je voljeli jer ih nikad nije iznevjerila na pola puta. A djeca? Djeca su je voljela jer se u njoj, na dužim relacijama, moglo spavati preko cijelog sjedišta, što se i dešavalo, redovno.
Auto koji je mirisao na odmor
Pitajte bilo koga ko je odrastao uz Osmicu, pa će vam opisati isto: gepek pun stvari vezanih kanapom, ruksak između nogu djece na zadnjem sjedištu, otvoren prozor kroz koji je ulazio vruć vazduh i miris asfalta. Pa onda prvi pogled na more, i zaboravlja se sve, uključujući i svađu ko je trebao da pazi na kartu.
Osmica je vozila na more, na svadbe, na furke, na fakultet, u vojsku. Bila je tu kada se dovodila mlada, kada se išlo prvi put u školu i kada se ispraćao sin u vojsku. U nedostatku boljeg naziva, bila je član porodice, sa svojim karakterom i svojim navikama.
Da li ste znali? Zastava 128 se toliko udomaćila da su je u raznim krajevima zvali i „osmica” i „stodvadesetosmica”, a današnji ljubitelji oldtajmera je redovno vraćaju u originalno stanje, jer, kako kažu, „nema auto koji se lakše pamti od onog u kome si odrastao”.
Uz koje trenutke se sjećamo Osmice
Svaka Osmica imala je svoju priču, a sve su imale zajedničke epizode:
- subotnje pranje na dvorišnom crijevu, uz obavezno brisanje kožnom krpom;
- zimska pokretanja s ručicom, uz savjet komšije koji je „sve probao”;
- put na more sa četvoricom na zadnjem sjedištu i psom u krilu;
- radio koji je hvatao jednu jedinu stanicu, i to tačno onu koja je puštala Brenu;
- otpraćivanje oca na posao i dočekivanje u dvorištu, s pitanjem „šta si mi donio”.
Bili su to mali rituali koji su se tada činili obični, a danas znamo da su bili zlato.
Više od lima: uspomena na točkovima
Naša generacija, rasuta po svijetu, i danas zastane kada ugleda dobro očuvanu Osmicu na nekom sajmu ili u ulici starog grada. Prvo se pogleda ima li „onaj” branik, pa se traži onaj miris starog platna i goriva koji se ne može opisati, a pamti se cijeli život.
Osmica nas podsjeća da sreća ne mora biti skupa. Bila su to četiri vrata i volan, dovoljno mjesta za sve koje volimo i put pred nama. Ako ste imali sreće da u njoj odrastete, onda ste, vjerovatno, imali sreće u životu.
A kako se vi sjećate Osmice? Da li je vaša porodica imala onu plavu, onu bijelu ili onu „službenu” zelenu?
Pročitajte i: Fića, Zastava 750 · Zastava 101 „Stojadin” · Yugo
