Zatvorite oči na trenutak. Rano ljetnje jutro, ulica još pusta, a ispred zgrade — parkiran on. Mali, oblih linija, boje neba ili trave, sa dva vrata i motorom straga koji je pjevušio svoju prepoznatljivu pjesmu. Otac utovaruje kofere, majka slaže sendviče u papirnate kese, djeca se guraju na zadnjem sjedištu, a negdje između nogu putuje i termos sa kafom. Kreće se na more. I sve to — cijela porodica, cijelo ljeto, cijela jedna sreća — stalo je u Fiću.
Malo koji predmet iz naše prošlosti nosi toliko topline kao Zastava 750, koju su svi od milja zvali Fića ili Fičo. Nije to bio samo automobil. Bio je to prvi korak jedne cijele zemlje ka slobodi kretanja, prvi porodični auto ispred mnogih vrata, i tihi svjedok bezbroj polazaka, dolazaka i uspomena koje i danas grijemo.
Rođen u Kragujevcu, sa dušom naroda
Fiću su proizvodili Zavodi Crvena Zastava u Kragujevcu, kao licencnu verziju italijanskog Fiata 600. Proizvodnja Zastave 750 tekla je otprilike od 1962. do 1985. godine — više od dvije decenije tokom kojih je ovaj mališan postao dio porodica širom Jugoslavije. Pod haubom, tačnije iza, kucao je motor zapremine 767 kubika, snage oko 25 konjskih snaga. Skromno na papiru, ali sasvim dovoljno da nas ponese preko planina i dolina do jadranske obale.
Brojke i danas oduzimaju dah: u varijantama 750 i 850 zajedno napravljeno je preko 900.000 primjeraka. Toliko Fića, toliko priča, toliko domova u koje je ušla ta prva prava mobilnost.
„Svako ga je mogao popraviti”
Ono što je Fiću učinilo istinski našim jeste njegova jednostavnost. Nije trebalo biti majstor da bi se održavao. Kad bi nešto zaškripalo ili zakašljalo, dizala se poklopac, gledalo se, čačkalo, i najčešće — popravilo. Priča o Fići uvijek uključuje komšiju, brata ili strica koji „zna sve o njemu” i koji je, uz ključ i dobru volju, vraćao auto na noge.
Da li ste znali? Fića je bio dvovratni automobil, a ipak je u njega, kako se s ponosom prepričavalo, znala stati „cijela familija” — roditelji naprijed, djeca i prtljag straga, sve na putu ka moru.
Zbog svega toga, Fića je ušao u narodni govor, u viceve, u pjesme i u srca. Nije bio prestižan, nije bio brz, ali je bio pouzdan drug koji nikoga nije ostavljao na cjedilu — a ako i jeste, popravka je bila stvar popodneva i malo strpljenja.
Zašto ga i danas volimo
- Bio je prvi automobil u mnogim porodicama i simbol malog, ali stvarnog blagostanja.
- Otvorio je vrata putovanjima — vikendima, izletima i onim najvažnijim, ljetovanjima na Jadranu.
- Bio je jednostavan za popravku, pa je stvarao osjećaj da smo gospodari svog vozila.
- Njegov oblik i zvuk motora danas su prava sličica prošlih vremena.
- Okupljao je ljude — u njemu smo pjevali, ćutali, planirali i sanjali.
Više od lima i točkova
Kad danas na nekom skupu oldtajmera ugledamo uglancanog Fiću, ne gledamo samo restauriran automobil. Gledamo ljeta našeg djetinjstva, gledamo roditelje kako su mladi za volanom, gledamo prve serpentine iznad plavog mora i onaj neopisiv osjećaj kad se u daljini prvi put ukaže voda. Fića je nosio našu radost, a mi smo njemu poklonili trajno mjesto u sjećanju.
Mali auto sa velikim srcem — tako bismo mogli sažeti priču o Zastavi 750. Motorizovao je jednu zemlju, ali je prije svega povezao ljude, mjesta i uspomene koje ni decenije ne mogu izblijedjeti.
A čega se vi sjećate? Da li je i vaša porodica imala Fiću, koje boje, i kuda vas je sve odvezao? Podijelite svoju uspomenu u komentarima — svaka priča o ovom malom autu vrijedi da se sačuva.
Naslovna fotografija: Miroslav Vajdic from Zagreb, Croatia · CC BY-SA 2.0 · Wikimedia Commons