Neki pjevači traže orkestar, Arsenu je bila dovoljna gitara i tišina. Kada bi počeo pjevati, u dvorani bi se mogao čuti zidni sat: toliko su ljudi htjeli da čuju svaku riječ. Jer Arsen Dedić nije pisao pjesme, pisao je poeziju koja je, usput, znala i da se pjeva. A mi smo znali razliku.
Njegova šansona bila je gradski razgovor: o ljubavi koja se dešava u kuhinji, o vremenu koje prolazi neprimjetno, o moru koje svi nosimo u sebi makar živjeli hiljadu kilometara daleko od njega.
Od Šibenika do Zagreba: put jednog glasa
Arsen je krenuo iz Šibenika, studirao u Zagrebu, i tada počeo pisati pjesme koje su druge zvijezde pjevale na festivalima. I brzo je postalo jasno: iza onih stihova stoji neko ko čuje i more i grad i čovjeka. Kada se pojavio kao izvođač, publika je prepoznala rijetkost, autora koji pjeva svoje, onako kako je napisao: bez kićenja, s punom odgovornošću za svaku riječ.
Pjesme poput „Kuće pored mora” postale su himne svih nas koji smo odrasli uz more, i svih nas koji smo od mora otišli. Jer Arsen je umio da kaže najteže na najlakši način: da je dom uvijek tu, čak i kada nas nema u njemu.
Pjesnik kojeg su slušali s olovkama
Arsenove pjesme prepisivale su se u sveske. Učile su se napamet, ne zato što su bile lake, nego zato što su bile tačne. Njegovi stihovi ulazili su u svakodnevni govor: ljudi bi ga citirali na raskrsnicama, na kahvi, u pismima. Rijetko koji autor ima tu čast: da mu se rečenice pamte bez imena, kao narodne.
A na koncertima, na koncertima se dešavalo nešto posebno: puna dvorana, a tišina kao u biblioteci. Smijeh na pošalicama, uzdah na stihu, i onaj osjećaj na kraju da si bio na književnoj večeri koja je, eto, imala i melodiju.
Da li ste znali? Arsen Dedić je pisao pjesme za najveća imena naše estrade, a mnogi šlageri koje smo smatrali „tuđima” ustvari su izašli iz njegove sobe za pisanje, što je samo po sebi lekcija o tome gdje živi pravo autorstvo.
Uz koje trenutke se sjećamo Arsena
Njegova muzika pratila je tihe trenutke života:
- kasni sati uz radio, kada bi se „baš ta pjesma” čula;
- prepisi stihova u sveske, s previše crta, jer su stihovi išli uz crte;
- otputovanja, i ona pjesma o moru koja se pusti u vozu;
- večeri kad se „mora” nešto lijepo i tiho, pa se pusti Arsen;
- sastanci starih drugova, gdje se o njemu priča kao o zajedničkom prijatelju.
Bila je to muzika za slušanje, i za razumijevanje. I zato je ostala.
Glas koji je ostao među nama
Za našu generaciju, raspršenu po svijetu, Arsen je zvučni zid između nas i zaborava. Kada negdje u tuđini čujemo onaj glas s gitarom, zastanemo, jer znamo da pjeva o nama, ma gdje bili. I na trenutak se vrati more, grad, soba s prozorom na kišu.
Arsen nas podsjeća da su pjesnici najveći domaćini: u njihovim pjesmama uvijek ima mjesta za sve nas. Dođeš kad hoćeš, i uvijek si dobrodošao.
A kako se vi sjećate Arsena Dedića? Koja vam je pjesma najdraža i uz koji trenutak života je vežete?
Pročitajte i: Oliver Dragojević · Đorđe Balašević · Splitski festival
