„Upišite u svesku, platit ću kad primim.” Rečenica koja je danas gotovo nestala iz upotrebe, a koja je nekad držala čitave ulice na oku. Veresija, bonovi, rate, naš sistem je imao mnogo načina da se život nastavi i kada novca nema odmah. A temelj svega bila je jedna valuta koja se nije štampala: riječ.
Ko je imao radnu knjižicu i stalni posao, taj je imao i budućnost kojoj se vjerovalo. Banka je znala koliko zarađuješ, radnja je znala kada primaš platu, a komšija je znao sve, pa je onda i radnja na ćošku znala sve.
Veresija: čast s rokom
Veresija je bila kupovina na riječ: uzmeš hljeb, šećer, ulje, a trgovac upiše u svesku. Plaća se krajem mjeseca, kada dođe plata. I znalo se da će se platiti, jer se znalo ko si i odakle si. Naravno, imala je veresija i svoje granice: ko bi previše okasnio, dolazila je ona blaga, mučna riječ „dugovanje”. Ali sistem je radio, i to stoljećima, jer je počivao na stvari koju nije lako naći danas: međusobnom povjerenju.
A bonovi? To je bio poseban vid plate: bonovi za hranu u restoranima, razne potvrde i knjižice, cijeli mali sistem koji je omogućavao da se jede i kada je novac „na izmaku” do plate. Radni čovjek je znao: gladan nećeš ostati.
Kupovina na rate: praznik u ratama
A onda su došle rate, i s njima prvi televizori, frižideri, mašine za veš i namještaj „kao iz kataloga”. Kupovalo se na mjesečne otplate, i to je bilo ozbiljno poduzeće: ugovor, žig, obaveza. Ali kada je televizor konačno došao u kuću, osjećaj je bio kao državni praznik. Cijela ulica bi došla da gleda, makar bila reklama za sapun.
Tako se gradilo domove: komad po komad, rata po rata, s puno strpljenja i s još više ponosa. I sjećanje na to „prvo veliko kupovanje”, televizor ili šporet, nosi se cijeli život.
Da li ste znali? Veresija je kod nas imala i svoju nepisanu istoriju: u mnogim radnjama postojale su sveske sa imenima kupaca koje su se prenosile s generacije na generaciju trgovaca, a poneki stari dug znao se i oprostiti uz riječi: „bog dao, bog uzeo”.
Uz koje trenutke se sjećamo tog sistema
Novac je uvijek bio rijedak, ali sistem je bio ljudski:
- sveska u radnji na ćošku, s imenima pola ulice;
- red za platu, i prvi izlazak u radnju „da se očisti dug”;
- bonovi za ručak u kafani, ručak koji se „ne plaća odmah”;
- prve rate za televizor, i televizor koji se gledao s posebnim pijetetom;
- komšiju koji pozajmi „samo do plate”, i nikada ne zaboravi ni pozajmiti ni vratiti.
Bilo je to vrijeme škrtog novca i bogatog povjerenja. Čudna kombinacija, ali naša.
Riječ koja je bila valuta
Danas se plaća dodirom, telefonom, pogledom, sve brže, sve bezbolnije. Ali onaj ko je ikada uzeo hljeb na veresiju, zna da postoji nešto što ni jedna kartica ne može: da ti neko vjeruje bez provjere. To je bila naša najjača valuta, i, po svemu sudeći, najstabilnija.
I kada se sjetimo kako se živjelo „od plate do plate”, zapravo se sjećamo kako se živjelo od čovjeka do čovjeka. A to, eto, ne zastarijeva.
A da li se i kod vas kupovalo na veresiju? Šta ste prvo kupili na rate, televizor, frižider ili nešto treće?
Pročitajte i: Renault 4 „Katrca” · Video klub i VHS · Zimnica i ajvar
