Ima jedan zvuk koji odmah vraća na neko davno ljeto, škripa vrata, okretanje ključa i onaj prepoznatljivi šum motora koji budi cijelu ulicu. Za mnoge od nas taj zvuk pripada jednom jedinom autu: Zastavi 101, malom crvenom, plavom ili bijelom drugu parkiranom ispred zgrade, spremnom da porodicu odveze na more, na selo kod babe i djeda ili samo do pijace u nedjelju ujutro. Nije to bio samo automobil. Bio je član porodice.
Zastava 101 počela je da se proizvodi 1971. godine u fabrici Zastava u Kragujevcu. Bio je zasnovan na italijanskom Fiatu 128, ali su ga naši inženjeri prilagodili i dodali mu ono što ga je učinilo posebnim, peta vrata, odnosno prtljažnik u obliku hečbeka. Ta praktična sitnica pretvorila je običan porodični auto u pravog radnika za sve prilike. U njega je stajalo sve: kofer za more, gajbe s pijace, vreće krompira i, povrh svega, cijela porodica.
Odakle ime „Stojadin”
Nadimak „Stojadin” nastao je jednostavno i duhovito, iz samog broja modela, sto i jedan. Tako je od suhih cifara postalo toplo, gotovo ljudsko ime, kao da je auto komšija s kojim se svako jutro pozdravljate. Zvali su ga i „Stojka”, „Stoenka” ili „Kec”. Ta imena najbolje govore koliko je ovaj automobil bio blizak ljudima. Nije se o njemu govorilo kao o mašini, nego kao o pouzdanom prijatelju koji nikad ne ostavlja na cjedilu.
A upravo je pouzdanost bila ono po čemu se pamti. „Stojadin” je bio auto koji pali i po najvećoj hladnoći, koji se lako popravlja i za koji se uvijek nalazi rezervni dio. Mnogi domaći majstori znali su ga naizust, a poneki vlasnik popravljao ga je sam, u dvorištu, uz pomoć komšije i dobre volje. Bio je auto naroda u pravom smislu te riječi.
Da li ste znali? Zastava 101 proizvodila se izuzetno dugo, sve do 2008. godine. To je gotovo četiri decenije jednog te istog modela, što ga svrstava među najdugovječnije automobile ovih prostora.
Auto koji je vozila cijela zemlja
Teško je danas dočarati koliko je „Stojadina” bilo na putevima. Bio je jedan od najpopularnijih i najprodavanijih automobila u Jugoslaviji, prisutan u svakom gradu, u svakom selu, na svakom parkingu. Kada biste izašli pred zgradu, dobre su bile šanse da vidite bar tri ili četiri u nizu, u različitim bojama. Postao je dio ulice isto koliko i klupe ispred haustora ili prodavnica na ćošku.
Za mnoge porodice, „Stojadin” je bio prvi automobil ikada. Uz njega su vezane najljepše uspomene:
- prva vožnja na more, s pjesmom iz kasetofona i prozorom otvorenim do kraja;
- odlasci kod rodbine na selo, s prtljažnikom punim poklona i namirnica;
- učenje vožnje na praznom parkingu, uz strpljivog oca ili strica;
- nedjeljni izleti u prirodu, kada je cijela familija stala u jedan auto;
- i ono neizbježno guranje po hladnom jutru, kada motor nije htio odmah da upali.
Svaka od tih uspomena nosi u sebi topao osjećaj vremena kada se putovalo polako, kada se gledalo kroz prozor i kada je i sam put bio dio doživljaja. „Stojadin” nije bio brz niti raskošan, ali je imao dušu i strpljenje, baš onakvo kakvo je imala i porodica koja ga je vozila.
Ostao u srcu
I danas, kad na nekom starom parkingu ili na oldtajmer skupu ugledate dobro očuvanu Zastavu 101, teško je proći ravnodušno. Ljudi zastanu, nasmiješe se, pokažu djeci, „evo, ovakav auto je vozio tvoj deda”. U tom trenutku vraća se cijelo jedno vrijeme, mirisi ljeta, glasovi iz djetinjstva i sigurnost porodičnog okupljanja na zadnjem sjedištu.
„Stojadin” je bio više od prevoznog sredstva. Bio je svjedok naših života, naših putovanja i naših malih svakodnevnih pobjeda. Kao takav, ostaje jedan od najljepših simbola vremena o kojem s toliko topline pričamo i danas.
A vi? Sjećate li se boje „Stojadina” u vašoj porodici? Gdje vas je sve odvezao i kojih se vožnji najradije sjećate? Podijelite svoje uspomene u komentarima, svaka priča o „Stojadinu” vrijedna je da se ispriča.
Pročitajte i: Tomos · Yugo · “Valter brani Sarajevo”
