Postoji jedan miris koji mnogi od nas nikada nisu zaboravili, miris svježe ispeglane bijele košulje, malo prevelike, koju je mama večer prije spremila preko naslona stolice. Pored nje, uredno presavijena, čekala je crvena marama. A na vrhu svega, plava kapa s petokrakom, titovka. Sutradan ujutro, sitnim koracima i s knedlom u grlu, kretali smo u školu da postanemo pioniri. Za mnoge generacije odraslih u bivšoj Jugoslaviji, taj dan ostao je jedno od prvih velikih, ozbiljnih sjećanja iz djetinjstva.
Prijem u pionire nije bio samo formalnost. Bio je to obred prelaska, mali ali svečan trenutak u kojem je dijete prvi put osjetilo da pripada nečemu većem od svog razreda i svoje ulice. Roditelji su sjedili u zadnjim redovima, bake su brisale suze, a mi smo, ispravljenih leđa, izgovarali riječi koje smo danima uvježbavali kod kuće.
Svečana zakletva koju smo znali napamet
Djeca su u pionire obično primana u prvom razredu osnovne škole, a taj čin se često vezivao za Dan Republike, 29. novembar. Bila je to prilika za koju se cijela škola pripremala. Na dan prijema polagala se svečana pionirska zakletva, tekst koji su generacije naučile napamet i koji mnogi i danas mogu izrecitovati bez zastajkivanja:
“Danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi…”
Te riječi nosile su težinu obećanja. Marljivost, poštenje, drugarstvo, bile su to vrijednosti koje su se ugrađivale kroz jednu jednostavnu rečenicu. A kada bi cijeli razred u glas izgovorio zakletvu, u učionici ili sali se stvarala neka posebna tišina, kao da svi osjećaju da se upravo dešava nešto važno.
Da li ste znali? Postojao je Savez pionira Jugoslavije, organizacija koja je okupljala najmlađe i kroz koju je prijem u pionire postao prepoznatljiv, gotovo obavezan trenutak odrastanja za milione djece širom zemlje.
Titovka i crvena marama: obilježja koja se pamte
Dva su predmeta postala simbol tog doba, dvije stvari koje su i decenijama kasnije dovoljne da vrate cijelu jednu atmosferu. Prvi je titovka, plava kapa s crvenom petokrakom, koja je stajala pomalo nakošeno i davala djetetu osjećaj ozbiljnosti. Drugi je crvena pionirska marama, vezana oko vrata, koja je na bijeloj košulji izgledala kao mali plamen.
Kada danas gledamo stare fotografije, upravo te dvije boje, plavo i crveno na bijeloj podlozi, prve nam privuku pažnju. Evo nekoliko detalja koje mnogi od nas i danas jasno pamte:
- Bijela košulja, obavezno ispeglana i zakopčana do vrha.
- Crvena marama, koju je nekad bilo teško lijepo zavezati bez pomoći odraslih.
- Titovka na glavi, koja je klizila ako bi je čovjek stavio previše naprijed.
- Recitacije i pjesmice koje su se uvježbavale danima prije priredbe.
- Osjećaj ponosa kada bi te učiteljica pozvala da izađeš pred sve.
Priredbe, drugarstvo i osjećaj pripadnosti
Prijem u pionire bio je i početak jedne šire priče o zajedništvu. Uslijedile bi priredbe, recitacije, zajedničke pjesme i mali nastupi pred roditeljima. Djeca su učila šta znači istupiti pred publiku, ali i šta znači stajati rame uz rame s drugarima iz razreda.
Možda je upravo to ono što danas najviše grije srce kada se sjetimo tih dana, ne toliko sam ceremonijal, koliko osjećaj pripadnosti. Bili smo dio nečega, imali smo svoje mjesto, svoju maramu i svoju kapu, i znali smo da to nešto znači. U jednostavnosti tog djetinjstva krila se toplina koju je teško objasniti mlađim generacijama.
Danas su titovke i marame završile u kutijama na tavanu, među starim fotografijama i sličicama. Ali kada ih slučajno pronađemo, u ruci nam ne stoji samo komad tkanine, u ruci nam je cijelo jedno jutro, miris ispeglane košulje i drhtaj glasa dok izgovaramo prve riječi zakletve.
A vi? Sjećate li se svog dana prijema u pionire? Ko vam je vezao maramu i da li još uvijek znate napamet prve riječi zakletve? Podijelite svoje uspomene u komentarima, čitajmo se i sjećajmo zajedno.
Pročitajte i: Dan mladosti i Štafeta · Ljetovanje na Jadranu · Plazma keks
