Neki ljudi pjevaju glasno, a neki pjevaju toplo. Kemal Monteno je pripadao onoj drugoj, rjeđoj vrsti. Njegov glas nije tražio pažnju silom, nego ju je dobijao mirno, kao kada vam neko na klupi ispriča nešto važno bez podizanja tona.
Za mnoge je on bio i ostao zvuk Sarajeva. Pjesme koje je pisao i pjevao spojile su gradsku romantiku, blagu sjetu i onaj poseban osjećaj pripadanja jednom mjestu koji se teško objašnjava nekome sa strane.
Pjesnik s gitarom
Počeo je rano i brzo pokazao da ima dar za melodiju koja se pamti iz prve. Njegove pjesme rijetko su imale komplikovane aranžmane. Najčešće su bile građene oko glasa i gitare, jer to je bilo dovoljno.
Pisao je i za druge izvođače, pa su neke od njegovih kompozicija postale hitovi u tuđim izvedbama. To je znak pravog autora: kada pjesma živi i bez svog tvorca na sceni.
Sarajevo kao stalna tema
Teško je govoriti o njemu bez pominjanja grada. „Sarajevo, ljubavi moja“ postala je mnogo više od pjesme. Za ljude koji su odlazili i za one koji su ostajali, ta pjesma je bila način da se kaže ono što se teško izgovara.
Njegove pjesme o gradu nikada nisu bile razglednice. U njima ima i tuge i humora i običnog života, pa zato zvuče istinito i onima koji u tom gradu nikada nisu bili.
Da li ste znali? Osim vlastitih izvedbi, Kemal Monteno je pisao pjesme i za druge poznate izvođače s prostora bivše Jugoslavije, pa su mnoge njegove kompozicije postale hitovi u tuđim aranžmanima.
Uz šta ga se sjećamo
Njegova muzika vezana je za mirnije trenutke:
- kasno veče i radio koji tiho svira u kuhinji;
- gitaru u društvu, kada svi utihnu na prvom stihu;
- povratak u rodni grad nakon dugo vremena;
- pjesmu koja se pušta kada nedostaje neko;
- koncerte na kojima je publika pjevala tiho, gotovo šapatom.
To je muzika koja ne traži glasnoću. Njoj je dovoljna pažnja.
Pjesme koje su pjevali drugi
Veliki dio njegovog rada živi i izvan njegovih vlastitih snimaka. Kompozicije koje je napisao izvodili su brojni poznati pjevači, a neke su u tuđim izvedbama postale hitovi koje publika i danas vezuje prije za izvođača nego za autora.
To govori o kvalitetu melodije. Pjesma koja izdrži različite glasove i različite aranžmane, a da pritom ostane prepoznatljiva, napisana je dobro. Njegov katalog je pun takvih primjera.
Grad koji pjeva svojim glasom
Kada se danas u Sarajevu ili bilo gdje u dijaspori zasvira neka od njegovih pjesama, reakcija je uvijek ista. Ljudi utihnu, pa onda počnu pjevati zajedno. Nema tu potrebe za objašnjavanjem ko je autor i iz kojeg je vremena.
To je vrsta prisutnosti koju stiču samo rijetki. Njegove pjesme postale su dio gradskog zvuka, jednako kao tramvaj, zvona i žamor s pijace.
Mjera koja se ne uči
U njegovim pjesmama nikada nije bilo pretjerivanja. Ni u glasu, ni u aranžmanu, ni u emociji. Sve je bilo taman toliko koliko treba, a upravo je ta mjera ono što se najteže postiže.
Zbog toga njegove pjesme dobro podnose vrijeme. Ne zvuče kao proizvod jedne sezone, nego kao nešto što je oduvijek bilo tu. Kada se puste danas, ne treba im nikakvo objašnjenje ni uvod.
Trag koji ostaje
Godine prolaze, a njegove pjesme i dalje se pjevaju. Izvode ih i mladi izvođači, često u novim aranžmanima, ali osnovna emocija ostaje netaknuta.
Možda je to najbolji opis njegovog rada. Napisao je pjesme koje pripadaju svima, a zvuče kao da su napisane za svakoga ponaosob.
