U moru glasova koji su se decenijama smjenjivali na našoj sceni, jedan se nikada nije mogao zamijeniti ni s kim. Josipa Lisac pjeva tako da se odmah zna ko je. Njen glas ide tamo gdje drugi ne idu, a njena pojava godinama je bila jednako hrabra kao i njena muzika.
Od samog početka bila je drugačija. U vremenu kada se od pjevačica očekivao uredan i pitom nastup, ona je donosila dramu, boju i scenski nastup koji se pamtio jednako kao i pjesma. To nije uvijek bilo lako, ali je bilo iskreno.
Album koji je ostao referenca
„Dnevnik jedne ljubavi“ i danas se navodi među najvažnijim domaćim albumima. Nastao u saradnji s Karlom Metikošem, njenim životnim i muzičkim partnerom, taj album je spojio ozbiljnu kompoziciju i glas koji ne štedi sebe.
Ono što ga čini posebnim jeste cjelovitost. Nije to zbirka pjesama nabacanih na ploču, nego zaokružena priča koja se sluša od početka do kraja. Takav pristup tada nije bio čest, a i danas je rijedak.
Glas koji traži pažnju
Njeno pjevanje nikada nije bilo pozadinska muzika. Ono traži da se stane i posluša. U jednoj pjesmi može proći kroz šapat i kroz krik, i oboje zvuči prirodno, jer iza toga stoji potpuna posvećenost.
Zbog toga je s godinama postala više od pjevačice. Postala je pojam, neko na koga se pozivaju mlađi izvođači kada govore o hrabrosti i o tome da se ne mora pjevati kao svi ostali.
Da li ste znali? Album „Dnevnik jedne ljubavi“ iz sedamdesetih godina redovno se pojavljuje na listama najboljih izdanja s ovih prostora, a nastao je u saradnji s kompozitorom Karlom Metikošem.
Po čemu je pamtimo
Njen trag prepoznaje se po nekoliko stvari:
- po glasu koji se prepozna iz jednog tona;
- po scenskim kostimima koji su bili događaj za sebe;
- po nastupima koji su ličili na predstavu, a ne na koncert;
- po vjernosti vlastitom ukusu, bez obzira na modu;
- po pjesmama koje se i danas izvode na velikim scenama.
Sve to zajedno čini karijeru koja se ne mjeri samo tiražima, nego i uticajem.
Scena kao dio pjesme
Njeni nastupi nikada nisu bili samo izvođenje. Kostim, pokret i način na koji stoji pred publikom bili su dio iste priče kao i glas. U vremenu kada se to nije podrazumijevalo, takav pristup je iznenađivao, a ponekad i izazivao otpor.
Vremenom je postalo jasno da tu nije riječ o efektu radi efekta. Sve je bilo u službi pjesme. Zbog toga su njeni nastupi ostali zapamćeni i kod onih koji nisu bili obavezni ljubitelji tog muzičkog pravca.
Karijera bez prečica
Kroz decenije rada nije birala lakši put. Odbijala je da ponavlja formulu koja je već donijela uspjeh i radije je ulazila u projekte koji su bili neizvjesni. Takve odluke koštaju, posebno u sredini koja voli provjerene stvari.
Ipak, dugoročno se isplatilo. Njeno ime danas se spominje kada se govori o umjetničkom integritetu, a ne samo o popularnosti. Za izvođača koji je na sceni toliko dugo, to je vrijedniji rezultat od bilo koje liste.
Hrabrost koja je ostala primjer
Lako je danas govoriti o originalnosti. Mnogo je teže biti originalan onda kada za to nema podrške i kada je sigurnije raditi ono što svi rade.
Upravo zato njen primjer i dalje znači nešto. Podsjeća da publika, kada joj se ponudi nešto istinsko, to na kraju prepozna i zapamti mnogo duže od onoga što je bilo popularno samo jednu sezonu.
