Kada se pominje sarajevska scena osamdesetih, prvo se obično pomisli na energiju i humor. Ali postojala je i druga strana, tiša i nježnija, i nju je najbolje predstavljala Crvena jabuka. Njihove pjesme bile su melodične, iskrene i namijenjene onima koji su voljeli da ih muzika smiri, a ne da ih razdrma.
Bend je nastao sredinom osamdesetih i vrlo brzo pronašao publiku. Pjesme o ljubavi, rastancima i gradu pod planinom zvučale su kao nešto što se može desiti svakome, pa su ih ljudi odmah prihvatili kao svoje.
Početak i tragedija koja je sve promijenila
Vrlo rano u karijeri bend je pogodila teška nesreća u kojoj su izgubljeni članovi koji su bili u samom srcu grupe, među njima i pjevač Dražen Ričl. Bio je to udarac koji je mogao značiti kraj svake priče.
Ipak, muzika je nastavila. Dražen Žerić Žera preuzeo je vokal i bend je krenuo dalje, noseći sa sobom i uspomenu i obavezu prema onima kojih više nema. Zbog toga njihove pjesme kod starije publike izazivaju posebnu vrstu tišine.
Pjesme koje su postale standard
„Bježi kišo s prozora“, „Tuga, ti i ja“, „Nekako s proljeća“ i druge pjesme odavno su prešle iz kategorije hita u kategoriju standarda. Pjevaju se na proslavama, sviraju uz gitaru i puštaju kada je potreban trenutak mira.
Njihova snaga je u jednostavnosti. Nema komplikovanih slika ni velikih riječi, samo obične rečenice koje svako razumije. Možda baš zato traju toliko dugo i prelaze s generacije na generaciju.
Da li ste znali? Crvena jabuka nastavila je rad i nakon teške saobraćajne nesreće iz osamdesetih, a njihove pjesme iz tog perioda i danas se redovno izvode na koncertima širom regiona.
Uz koje trenutke ih pamtimo
Svako ima svoju scenu uz ovaj bend:
- kasetu koja je bila rezervisana za tiha veselja;
- pjesmu koja se puštala kad se neko useljavao ili odlazio;
- gitaru na moru i društvo koje zna sve refrene;
- svadbu na kojoj se zaigralo baš uz njihovu pjesmu;
- povratak u rodni grad i pjesmu koja dočeka na ulazu.
To su male stvari, ali od njih je satkano ono što danas zovemo zajedničkim sjećanjem.
Muzika za tihe dane
Postoji cijela kategorija pjesama koje se ne puštaju na žurkama, nego kada se kuća smiri. Njihov opus je pun takvih. To su pjesme uz koje se pegla, kuha, vozi noću ili jednostavno sjedi i gleda kroz prozor.
Možda je baš to razlog njihove dugovječnosti. Pjesme koje prate obične dane ulaze dublje u život od onih koje su vezane samo za jedan događaj. One postaju dio rutine, a rutina je ono što najduže pamtimo.
Kako se nastavlja poslije gubitka
Priča ovog benda vezana je i za pitanje koje se rijetko postavlja naglas: kako se ide dalje kada se dogodi najgore. Odluka da se nastavi nije bila laka i dugo je pratila svaki njihov nastup.
Publika je to razumjela i prihvatila. Zbog toga njihovi koncerti često imaju poseban ton, u kojem ima i slavlja i tihog prisjećanja. Malo je bendova čija je biografija tako otvoreno utkana u način na koji ih ljudi slušaju.
Zašto i dalje zvuče blisko
Njihova muzika nije jurila trendove, pa nije ni ostarila zajedno s njima. Melodija je ostala melodija, a emocija je ostala ista bez obzira na format u kojem je slušamo.
Za mnoge ljude iz regiona i dijaspore ove pjesme su najkraći put kući. Dovoljan je uvod i sve ostalo se sjeti samo od sebe.
