Sredinom osamdesetih iz Sarajeva je stigao zvuk koji je bio mlad, glasan i pomalo drzak. Plavi orkestar nije tražio dozvolu ni od koga. Došli su s pjesmama koje su se pjevale odmah, uglas, i s energijom koja je punila dvorane prije nego što je iko stigao objasniti šta se to dešava.
Na čelu je bio Saša Lošić, autor koji je imao dar za melodiju i za naslov koji se pamti. Oko njega bend koji je znao kako da jednostavnu pjesmu pretvori u događaj. Rezultat je bio jedan od najvećih uspjeha tadašnje scene.
Album koji je promijenio pravila
Prvijenac „Soldatski bal“ postigao je tiraž o kojem se dugo pričalo. Odjednom je bend koji je tek počeo bio na svakom radiju, u svakoj sobi i na svakoj žurci. Takav uspjeh na startu rijetko se dešava, a još rjeđe se ponovi.
Pjesme su bile kratke, jasne i vesele, s melodijama koje su se pamtile iz prve. Bilo je tu i sjete, ali je osnovni ton ostao vedar. Publika je to prepoznala kao svoje, jer je i sama bila mlada i puna očekivanja.
Između pop pjesme i uličnog duha
Iako su bili dio gradske scene koja je voljela ironiju, njihove pjesme nisu bile hladne. Naprotiv, u njima ima topline i romantike, ponekad naivne, ali iskrene. Možda je baš ta iskrenost razlog zašto su preživjele toliko godina.
Kasniji albumi donijeli su i drugačije tonove, više narodnog melosa i više ozbiljnosti u tekstovima. Bend je pokazao da zna rasti, a da pritom ne izgubi ono po čemu ga pamtimo.
Da li ste znali? Prvi album Plavog orkestra smatra se jednim od najprodavanijih debitantskih izdanja na jugoslovenskoj sceni, s tiražom koji se mjerio stotinama hiljada primjeraka.
Uz koje slike idu njihove pjesme
Dovoljno je nekoliko taktova pa da se vrati cijeli niz sjećanja:
- žurka u stanu i kaseta koja se premotava olovkom;
- ljeto, more i tranzistor na plaži;
- prva simpatija i pjesma koja je sve rekla umjesto tebe;
- poster iz muzičkog časopisa zalijepljen iznad kreveta;
- autobus pun đaka koji pjeva isti refren.
Zato se ovaj bend rijetko sluša mirno. Uz njega se čovjek uvijek nečega sjeti, pa se onda i priča.
Kada je melodija postala zaštitni znak
Malo je detalja koji tako brzo otkriju o kojem se bendu radi kao njihov spoj popa i narodnog melosa. U vremenu kada su gitare dominirale, takav spoj djelovao je neobično, gotovo kao šala. Ispalo je da je to bio pogodak.
Taj zvuk davao je pjesmama vedrinu i nešto svečano, kao da svaka počinje malim slavljem. Kasnije su mnogi pokušavali sličan pristup, ali se prepoznatljivost teško kopira kada je jednom vezana za određeni bend.
Bend koji je rastao s publikom
Nakon prvog velikog uspjeha lako je bilo ponavljati istu formulu. Umjesto toga, na narednim izdanjima čuje se pomak prema drugačijim temama i prema melosu koji vuče na stariju domaću pjesmu.
Dio publike je to iznenadilo, ali se pokazalo da je promjena bila razumna. Bend je odrastao, a s njim i slušaoci, pa su pjesme iz kasnijeg perioda danas jednako prisutne kao one s početka.
Mladost koja se ne troši
Ono što je tada bilo nova muzika danas je uspomena, ali uspomena koja i dalje ima ritam. Kada krene refren, ljudi se okrenu, i onda obično neko kaže da je to bila najbolja generacija.
Možda i nije bila najbolja, ali je sigurno bila naša. A pjesme koje su je pratile i dalje znaju kako se to dokazuje.
