Omot koji se otvarao polako, s poštovanjem, jer se unutra nalazilo nešto ozbiljno: mekani biskvit, žele od narandže i sloj čokolade koji je držao sve zajedno kao ljubav. Jafa keks bio je slatkiš za prilike, ili za dane koji su postali prilike zato što se u njima pojavila Jafa.
Nije se jela na brzinu. Lomila se po sredini, gledalo se u presjek, pa se jelo polako, polutku po polutku, uz osmijeh onih koji znaju da je sreća u sitnicama. I zato se Jafa pamti ne samo kao keks, već kao cijeli jedan mali ceremonijal.
Keks koji je bio svuda
Jafa je bila jedan od onih proizvoda koji su se nalazili svugdje: u radnji na ćošku, u školskoj torbi, u gepeku za put, u posudi za goste koja se otvarala samo za prilike. Njena snaga bila je u prepoznatljivosti, vidjeli ste omot i znali ste tačno šta vas čeka.
A ukus? Biskvit mekan, narandža svježa, čokolada tamna, a zajedno, savršena ravnoteža. Jafa nije bila ni pretjerano slatka ni pretjerano ozbiljna. Bila je upravo takva kakva treba biti: poštena slast za poštenog đaka ili poštenog radnika.
Valuta školskih odmora
U školskim hodnicima Jafa je imala i drugu ulogu, bila je valuta. Za Jafu se mogla dobiti pomoć oko domaćeg, mjesto u redu za sladoled ili informacija koja je nosila dnevnu čast. Djeca koja su imala Jafu u torbi nisu bila bogata, bila su omiljena, što je, u desetoj godini, isto.
A kuće u kojima se Jafa čuvala „za goste” imale su svoju filozofiju: posuda sa slatkišima koja se otvara samo kad neko dođe. I svi mi znamo onaj trenutak kada bi majka, uz goste, skinula posudu s ormara, i osjetilo se da je dan uspio.
Da li ste znali? Biskvit s narandžom i čokoladom, poput Jafe, spada među najomiljenije oblike slatkiša u regionu, pa su ga kroz decenije proizvodile različite fabrike, a svaka generacija ostala uvjerena da je baš „njihova” bila najbolja.
Uz koje trenutke se sjećamo Jafe
Slatkiši imaju moć da otvaraju vrata sjećanja, a ova su najčešća:
- velika pauza u školi, kada se iz torbe izvlačila „za cijelo društvo”;
- put na more, s Jafom u papirnoj torbi između sjedišta;
- posjeta rođacima, gdje je posuda sa slatkišima bila puna do ivice;
- rođendani na kojima se Jafa dijelila umjesto torte, i nikome nije falilo;
- nedjeljno veče uz televiziju, kad se „mogla” po jedna.
Bile su to male slasti velikog života, i svi smo ih, tada, znali cijeniti onako kako se danas cijene rijetke stvari.
Ukus koji spaja generacije
Najljepše u priči o Jafi jeste što ona i danas spaja. Majke je daju djeci, bake unucima, a oni koji su davno otišli iz rodnog kraja, nose je nazad u koferima, kao mali paket doma. Jedan zalogaj, i evo nas opet: deset godina smo, torba na ramenu, a pred nama cijelo ljeto.
Jafa nas podsjeća da su najtraženije stvari u životu oduvijek bile jednostavne: keks, čokolada i neko s kim se dijeli.
A kako se vi sjećate Jafe? Da li se kod vas čuvala za goste ili se jela svaki dan?
Pročitajte i: Plazma keks · Kraš · Eurokrem
